Šta ako su ravna stopala normalna? Razotkrivanje mita o povredama

Šta ako su ravna stopala normalna? Razotkrivanje mita o povredama

Decenijama su medicinski radnici, istraživači i opšta populacija verovali u teoriju da su ljudi sa ravnim stopalima skloniji razvoju raznih mišićno-skeletnih problema. Ova uvrežena uverenja potiču još iz vremena kada su američki podijatri Merton L. Rut, Vilijam P. Orijen i Džon H. Vid popularizovali koncept „idealnog“ ili „normalnog“ stopala u drugoj polovini 20. veka. Međutim, nedavno objavljeni uvodnik u British Journal of Sports Medicine, potpisivan od strane istraživačkog tima sa Universite du Kuebec a Trois-Rivieres (UKTR), postavlja ozbiljna pitanja o ovoj tradicionalnoj percepciji.

U ovom uvodniku, istraživači osporavaju teoriju da ravna stopala neizbežno dovode do bolova ili drugih mišićno-koštanih problema. Na osnovu najnovijih naučnih saznanja, čini se da je ova teorija, koja se često uzimala zdravo za gotovo, neosnovana.

Istraživači naglašavaju da su, i pored dugogodišnjeg prihvatanja ove teorije, naučni dokazi koji je podržavaju zapravo izostali. Čak i Rut i njegovi kolege nisu mogli pružiti čvrste naučne dokaze koji potvrđuju vezu između ravnih stopala i povećanog rizika od povreda.

Meta-analize, koje predstavljaju najviši nivo naučnih dokaza, nisu pronašle jasnu vezu između ravnih stopala i rizika od razvoja većine mišićno-skeletnih povreda. Dok su neke korelacije identifikovane, kao što su sindrom medijalnog tibijalnog stresa ili patelofemoralni sindrom, one su uglavnom slabe i ne pokazuju uzročno-posledičnu vezu.

Studija takođe naglašava da su trkači sa ravnim stopalima, prema sistematskim pregledima i meta-analizama, izloženi istom riziku od povreda kao i oni sa „normalnim“ stopalima. Ovi nalazi dovode u pitanje tradicionalno uverenje da ravna stopala automatski znače veći rizik od povreda.

Međutim, i pored nedostatka naučnih dokaza, različiti izvori i mediji i dalje promovišu ideju da su ljudi sa ravnim stopalima izloženi većem riziku od povreda. Ovo može dovesti do nepotrebnih intervencija i prekomernog lečenja asimptomatskih ravnih stopala, što može imati negativne posledice po pacijente.

Studija ističe da asimptomatska ravna stopala obično ne zahtevaju intervenciju zdravstvenih radnika. Prekomerna dijagnoza i nepotrebno lečenje mogu dovesti do nepotrebnih tretmana, kao što su ortopedske cipele ili ortoze za stopala po meri, čime se povećava finansijski teret i zabrinutost pacijenata.

U zaključku, istraživanje naglašava potrebu za promenom perspektive o ravnom stopalu. Umesto da se smatraju inherentno problematičnim, ravna stopala treba posmatrati kao jednostavnu anatomsku varijantu. Važno je prepoznati njihovu prirodnu raznolikost i razmotriti ih u kontekstu ukupnog zdravlja stopala, smanjujući tako prekomernu dijagnozu i nepotrebno lečenje.

Ova studija predstavlja važan korak ka promeni paradigme o ravnom stopalu i poziva na dalja istraživanja kako bi se bolje razumele njegove stvarne implikacije na zdravlje stopala i mišićno-skeletni sistem.