Arheološko otkriće nudi tragove o dalekoj ljudskoj prošlosti

Arheološko otkriće nudi tragove o dalekoj ljudskoj prošlosti

U svojoj nedavnoj publikaciji u časopisu Journal of Human Evolution, profesor UConn Odeljenja za antropologiju Kristijan Trion i Šara Bejli, direktorka Centra za proučavanje ljudskog porekla na Univerzitetu u Njujorku, detaljno navode nova otkrića o 40.000 godina starim zubima otkrivenim u 1930-ih sa mesta zvanog Ksar Akil u Libanu.

Teška stvar je što ti zubi nedostaju.

Priča o tome kako su Trion i Bejli došli da proučavaju ove artefakte je fascinantna i uključuje rat, gubitak i slučajne nalaze koji su spasili ove informacije od gubitka u istoriji. Fosili su pronađeni u skloništu u stenama nedaleko od današnjeg Bejruta, u regionu gde je verovatno bio veliki saobraćaj kada je Homo sapiens napustio Afriku.

Dokazi za ovo uglavnom potiču iz kampova, alata, ostataka hrane i retkih umetničkih dela koji čine arheološki zapis, ali Trajon kaže da postoji vrlo malo mesta na kojima možete pronaći fosil i definitivno reći da li je to bio Homo sapiens ili Homo neanderthalensis koji je zapravo napravio arheološko nalazište, ali Ksar ‘Akil je jedno od onih nekoliko, retkih mesta. Pre nekih 40.000 godina, dvoje dece je sahranjeno u Ksar ‘Akilu, a na toj iskopini kasnih 1930-ih otkopano je i kasnije izgubljeno. Trajon i Bejli sada pokušavaju da sakupe što više informacija sa nekoliko preostalih zapisa.

Trajon se fokusirao na Ksar ‘Akila tako što je pregledao arhive u Harvardskom muzeju Pibodi u potrazi za svim dokazima koje je mogao da pronađe o toj lokaciji.

Priča o tome kako su zubi pronađeni počinje sa grupom jezuitskih sveštenika u Svetoj zemlji koji su obavestili grupu kolega sveštenika i arheologa, uključujući i velečasnog Džej Franklina Juinga, o lokalitetu koji bi im mogao biti zanimljiv.

„Svi su bili duboko zainteresovani za prošlost, ali su nekako shvatili stvari kako su se odvijale, jer 1930-ih nije bilo mesta za formalnu obuku iz paleolitske arheologije ili ljudske evolucije u tom trenutku u Sjedinjenim Državama, “, kaže Trion. „Neki su trenirali na Kembridžu u Velikoj Britaniji, a Juing je studirao u Beču.

Juing je kasnije vodio iskopavanje, koje se proteglo niz zapanjujućih 75 stopa i dalo milione artefakata i fosila usput, uključujući i one anatomski modernih ljudi. Trion objašnjava da su ovi artefakti iz važnog vremena u ljudskoj istoriji zvanog gornji paleolit:

„Tada se odjednom dogodilo nešto sasvim drugačije. Ljudi su pravili različite vrste alata na različite načine, verovatno živeći u većim i gušćim grupama, očigledno ostajući u kontaktu sa grupama stotinama milja daleko, i koristeći umetnost noseći lični ukrasi poput nakita i ukrašavanje zidova pećina i drugih površina crvenom ili žutom bojom. To je sasvim drugačiji način života.“

Pošto je ovo jedinstveno mesto dalo toliko artefakata i zato što imamo relativno malo ljudskih ostataka iz ovog perioda istorije, Trajon objašnjava da je poprimilo skoro ogroman značaj. Ksar ‘Akil je postao ključno referentno mesto otkako je prvi put iskopan 1930-ih, delom zato što je tih 75 stopa slojevitog sedimenta bogatog artefaktima i fosilima pokazalo promene tokom vremena u eri pre nego što je izumljen metod radiokarbonskog datiranja.

Ipak, gotovo ništa nije objavljeno o artefaktima Ksar ‘Akil koji su na kraju stigli do kolekcija u Sjedinjenim Državama. Ljudski skeletni ostaci uključuju one pojedinca Juinga zvanog „Egbert“ i druge, neimenovane osobe koja se kratko pominje u originalnoj, kratkoj publikaciji. Druga osoba nikada više nije pomenuta osim u nekim neobjavljenim prepiskama i dnevnicima, i nikada zapravo opisana, kaže Trajon.

Zatim je izbio Drugi svetski rat i Liban je bio pod kontrolom Višijske Francuske, koja je vodila politiku saradnje sa nacističkom Nemačkom, a napale su je britanske trupe u okviru sirijsko-libanske kampanje. Arheolozi su bili primorani da pobegnu od sukoba, ali pre nego što su napustili „Egbert“ i ostali ljudski ostaci su umetnuti u beton i ostavljeni zakopani na tom mestu.

Juing, s druge strane, nije bio tako siguran u svom bekstvu. Juing je otišao u SAD, ali je otputovao preko Filipina gde je ranije bio učitelj. Dok je bio na Filipinima, japanske snage su izvršile invaziju, a Juing je zarobljen i ostatak rata proveo u logoru za ratne zarobljenike. Kada je umro nešto više od 20 godina kasnije, to je bila bolest koju je pripisao teškoćama svog zatvoreničkog vremena.

Posle rata, betonski blokovi su otpremljeni na Harvard, kaže Trajon. Tek 1960. godine Juing je uspeo da objavi preliminarne opise onoga što je otkriveno u Ksar ‘Akilu, i umro je pre nego što je mogao u potpunosti da dokumentuje nalaze.

„O ljudskim ostacima nikada nije mnogo napisano, a originali su izgubljeni“, kaže Trajon. „Od najpoznatijeg fosila je ostao samo odlitak ili kopija, a za oblik lobanje je u redu, ali za zube, koji su nas posebno zanimali, kvalitet gipsa nije tako dobar.

Trajon objašnjava da je za kreiranje odlivaka prvo napravljena rekonstrukcija koristeći one fosilne delove koji su ostali, ali da pošto su nedostajali veliki delovi lobanje, glina je korišćena da se predstavi neki od nedostajućih, ali zaključenih delova oblika lobanje. Zatim se od ove reprodukcije uzimao kalup od kojeg su se mogli praviti odlivci od gipsa ili smole. Ako je bilo koji antropolog upoznat sa „Egbertom“, to je zbog kopija ove reprodukcije rekonstrukcije. Trajon naglašava da loš kvalitet livenja i gubitak samog fosila predstavljaju propuštene prilike i gubitak nekoliko generacija podataka.

Na sreću, Trajonov rad u arhivi doveo ga je do ranije neobjavljenih fotografija i rendgenskih snimaka zuba za koje je pretpostavio da pripadaju „Egbertu“. Trion je podelio nalaze sa Bejlijem, koji je shvatio da to nije slučaj.

„Poznajem svoje kameno oruđe, ali nisam stručnjak za zube“, kaže Trion. „Mislio sam da su sve to samo gomila fotografija različitih pogleda na Egbertove zube, ali su se dovoljno suptilno razlikovale da je mogla da kaže da nisu ista osoba. Na ovim fotografijama su bile dve različite osobe. Upravo tada Znao sam da smo pronašli drugog osmogodišnjaka koji je pomenut u jednoj rečenici u toj prvoj publikaciji. S obzirom da postoji samo šačica ljudskih fosila sa gornjeg paleolitskih lokaliteta u regionu Mediterana, znao sam da imamo nešto uzbudljivo. Mislim, sve što sada imamo su fotografije, ali šta drugo možete učiniti osim da izvučete sve što možete od njih? Nemamo ništa drugo.“

Svakome ko nije upoznat sa Ksar ‘Akilom, nailazak na fotografije i rendgenske snimke u arhivi može izgledati slučajno ili neupadljivo, ali Trajon zna na šta treba da pazi, i to mu je pomoglo da uđe u trag nizu detalja sa ovog jedinstvenog sajta.

Posle rata, Juing je predavao na Fordham koledžu u Njujorku, a iskopavanja su nastavljena u Libanu. Trajon je pronašao prepisku sveštenika, od kojih je većina pokušavala da obezbedi novac za iskopavanje od raznih ljudi, uključujući profesora sa Harvarda po imenu Halam Movijus mlađi, kome su poslali ljudske ostatke posle rata.

„Mislim da kada je Juing umro, njegove stvari su otišle u Movijus i deo razloga zašto niko nije o njima zaista razgovarao je taj što su to bile Juingove stvari, ali se sada nalaze unutar Movijusove lične arhive“, kaže Trajon. „Potraga za ‘Juingom’ se ne bi mnogo pojavila u lovu. U ovom slučaju, arhivisti su otkrili i dokumentovali fotografije kada su pregledali i organizovali stvari u arhivi Moviusa. Moj čin otkrića desio se kada sam naišao na fotografije i više je bio na prepoznavanju njihovog značaja, znanju šta da se radi sa tim informacijama i pronalaženju prave osobe za rad.“

Proučavajući arhive, Trajon kaže da se oseća kao da je imao uvid u živote istraživača koji su došli pre njega.

„Jedan od ljudi koji su iskopali lokaciju koja nije Ksar ‘Akil, ali otprilike u isto vreme, nažalost je poznato da je imao problema sa alkoholom, ali sam to shvatio na veoma direktan i veoma tužan način jer su arhive uključivale neke prilično monstruozne trake“, kaže on. „Ponekad iskopate te čudne lične stvari, stvari za koje bih voleo da nisam znao, ali to je veoma slikovit primer života ovih ljudi koji su radili na istom polju pre skoro 100 godina. Mogu da dobijem pravi osećaj njihove ličnosti i kroz njihovu privatnu prepisku i beleške.

„Juing je često pisao ocu Doertiju koji je rukovodio velikim delom iskopavanja. Doherti je u suštini napravio svoj sopstveni bilten pod nazivom „Orijentalni „Orizoni“, što je samo po sebi lepa mala igra reči o „orisonu“, ili molitvi, i „horizontu“, ili arheološkom nivo. To je kao zin za sajt, ali niko nije bio tamo osim njega, tako da je imao skoro jednu čitalačku publiku. I dok ga čitate, možete primetiti da je poludeo nakon meseci na iskopavanju. Većina problemi počinju nečim poput ‘Isto kopanje, drugi dan’ ili ‘Još jedan dan u jami’; jedan slogan je ‘politika skrštenih prstiju će sprečiti bluz.’ Brbljiva je, ogovarajuća, urnebesna i puna malih zapažanja o svakodnevnom životu, kao što je njegova fascinacija jednim od svojih radnika koji pokušava da izlazi sa ćerkom ovog drugog radnika, ali nigde ne uspeva. Na kraju, počinje da se iscrpljuje od posetilaca , i umoran je od toga što mora da pravi šou pasa i ponija. Definitivno imam osećaj njihove ličnosti.“

Trajon nije očekivao da će pronaći slike zaboravljenih ostataka iz Ksar Akila, koji su u suštini postali fusnota izgubljena u istoriji. Međutim, kroz njegov i Bejlijev rad, oni mogu da potvrde da su ostaci Homo sapiens i mogu da potvrde prvobitnu procenu starosti da su oboje deca od 8 godina.

„Postoje i neki čudni detalji na donjim prvim stalnim kutnjacima, koji imaju neuobičajen broj kvržica ili izbočina na sebi. Da li to nešto znači? Nejasno je, jer imamo tako malo drugog da ga uporedimo iz ovog vremenskog perioda, ali postojanje pet, a ne četiri od ovih kvrga je veoma retko u bilo kojoj živoj ili fosilnoj populaciji. Ali je prisutno kod dvoje osmogodišnjaka koji su sahranjeni jedno pored drugog pre 40.000 godina. To može biti samo neobična zajednička karakteristika porodice između oba deteta, možda zato što su bili blizanci. Ne znamo. Ali to je svakako karakteristika koju su ljudi zainteresovani za praćenje kretanja stanovništva u prošlosti koristili kao neku vrstu markera ili signala za povezivanje tačaka između grupa .“

Postoje i drugi ljudski ostaci iz Ksar ‘Akila. Oni uključuju izolovani zub i još jedan primerak sa nadimkom „Ethelrud“ koji je deo gornje usne kosti koji se zove maksila, kaže Trion.

„U njemu nema zuba. Neinformativno je onoliko koliko biste mogli da dobijete, ali se ipak može reći da je ljudski. Kao i mnogi drugi primerci sa ovog mesta, izgubljen je. Ali srećom ga je ponovo pronašao tim u Libanu, nekoliko godine. Upravo zbog činjenice da je toliko ovih primeraka nestalo fotografije koje smo pronašli postaju važne, jer jednostavno ne postoji ništa drugo.“

Svi novi detalji iz gornjeg paleolita i ljudi koji su tada živeli mogu se nadovezati na naše razumevanje ovog vremena i značajnih promena koje su se desile za našu vrstu u isto vreme kada su neandertalci i drugi izumrli srodnici nestali.

„Pojava gornjeg paleolita u mnogim delovima sveta ne izgleda kao postepena stvar“, kaže Trajon. „Dokazi su svakako u skladu sa nekim novim načinima obavljanja stvari koji se brzo pojavljuju u mnogim delovima sveta. Na primer, nečemu kao što je internet trebalo je dugo da se razvija, ali kada se pojavilo, svi smo to brzo usvojili. Šta god da je Gornji Paleolit predstavlja u smislu stvari ili ponašanja, ove ideje i stvari koje su išle sa njima bile su popularne i brzo se raširile širom Evroazije, iz bilo kog razloga. I barem za Ksar ‘Akila, znamo da su se ove promene poklopile sa pojavom ljudi kao i mi.Gornji paleolit je velika prekretnica u ljudskoj evoluciji i zato su ovi fosili važni.“