Stres u ranom životu menja više gena u mozgu nego povreda glave

Stres u ranom životu menja više gena u mozgu nego povreda glave

Iznenađujuća stvar se dogodila kada su istraživači počeli da istražuju da li stres u ranom životu utiče na efekte povrede glave u detinjstvu na zdravlje i ponašanje kasnije u životu. U studiji na životinjama, stres je promenio nivo aktivacije mnogo više gena u mozgu nego što je promenjen udarcem u glavu.

Već je poznato da su povrede glave česte kod male dece, posebno od pada, i mogu biti povezane sa poremećajima raspoloženja i društvenim poteškoćama koje se pojavljuju kasnije u životu. Neželjena iskustva iz detinjstva su takođe veoma česta i mogu povećati rizik od bolesti, mentalnih bolesti i zloupotrebe supstanci u odraslom dobu.

„Ali ne znamo kako te dve stvari mogu da utiču na interakciju“, rekla je viši autor studije Ketrin Lenc, vanredni profesor psihologije na Državnom univerzitetu u Ohaju.

„Želeli smo da razumemo da li doživljavanje traumatske povrede mozga u kontekstu okolnosti ranog životnog stresa može da moduliše odgovor na povredu mozga. A korišćenje životinjskog modela nam omogućava da zaista uđemo u mehanizme kroz koje ove dve stvari mogu uticati na mozak razvoj onako kako se dešava.“

Ovaj prvi skup eksperimenata na pacovima sugeriše da potencijal stresa u ranom životu da dovede do zdravstvenih posledica tokom celog života možda nije u potpunosti cenjen, rekao je Lenc.

„Otkrili smo da je mnogo, mnogo, mnogo više gena različito izraženo kao rezultat naše manipulacije stresom u ranom životu nego naše manipulacije traumatskom povredom mozga“, rekao je Lenc. „Stres je zaista moćan, i ne treba potcenjivati uticaj stresa u ranom životu na mozak u razvoju. Mislim da ima tendenciju da se odbaci – ali to je neverovatno važna tema javnog zdravlja.“

Istraživački poster je predstavljen 12. novembra 2023. na Neuroscience 2023, godišnjem sastanku Društva za neuronauku.

Istraživači su privremeno odvajali novorođene pacove od njihovih majki dnevno tokom 14 dana kako bi izazvali stres oponašajući efekte negativnih iskustava iz detinjstva, koji uključuju niz potencijalno traumatskih događaja.

Petnaestog dana, u vreme kada su pacovi razvojno ekvivalentni malom detetu, pacovima pod stresom i bez stresa je data ili povreda glave nalik potresu mozga pod anestezijom ili bez povrede glave. Tri stanja – samo stres, sama povreda glave i stres u kombinaciji sa povredom glave – upoređena su sa nepovređenim pacovima bez stresa.

Prva autorka Michaela Breach, diplomirani student u Lencovoj laboratoriji, ispitala je promene ekspresije gena u hipokampalnom regionu mozga životinja kasnije u juvenilnom periodu koristeći sekvenciranje RNK sa jednim jezgrom.

Sam stres i stres u kombinaciji sa traumatskom povredom mozga (TBI) dali su nekoliko značajnih rezultata. Oba uslova su aktivirala puteve u ekscitatornim i inhibitornim neuronima povezanim sa plastičnošću, što je sposobnost mozga da se prilagodi svim vrstama promena—uglavnom da promoviše fleksibilnost, ali ponekad, kada su promene neprilagođene, što dovodi do negativnih ishoda.

„Ovo može sugerisati da se mozak otvara za novi period ranjivosti ili da se aktivno menja tokom ovog perioda kada bi mogao da programira kasnije životne deficite“, rekao je Breach.

Oba stanja su takođe imala uticaj na signalizaciju u vezi sa oksitocinom, hormonom koji je povezan sa ponašanjem majke i društvenom vezom. Stres sam i u kombinaciji sa TBI aktivirao je ovaj put oksitocina, ali ga je sama povreda mozga inhibirala.

„I stres i TBI su povezani sa abnormalnim društvenim ponašanjem, ali mi otkrivamo ove različite efekte sa signalizacijom oksitocina“, rekao je Breach. „To pokazuje da efekat stresa može da moduliše način na koji TBI menja mozak jer se kombinovani tretman razlikuje od TBI sam po sebi. Oksitocin je uključen u odgovor na stres i popravku, tako da to može značiti da bi mogao biti zanimljiv modulator za da težimo u budućnosti.“

U testovima ponašanja na pacovima koji su ostarili u odraslom dobu, samo životinje koje su iskusile stres u ranom životu bile su sklone češćem ulasku u široko otvoren prostor – lokaciju koja obično čini da se glodari osećaju ranjivim na predatore.

„Sve u svemu, to sugeriše da bi oni mogli da preuzimaju više rizika kasnije u životu, što je u skladu sa ljudskim podacima koji pokazuju da stres u ranom životu može povećati rizik za određena stanja kao što je ADHD, koja se mogu okarakterisati ponašanjem preuzimanja rizika ili poremećajima upotrebe supstanci, “, rekao je Breach.

Podaci o ponašanju koji ukazuju na štetne efekte stresa u ranom životu pružaju dodatne dokaze o potrebi za rešavanjem negativnih iskustava iz detinjstva, rekao je Lenc.

„Stvari poput socijalne podrške i obogaćivanja mogu ublažiti efekte stresa u ranom životu — što se pokazalo na životinjskim modelima i kod ljudi“, rekla je ona. „Mislim da se ne može prenaglasiti koliko štetni stresori u ranom životu mogu biti ako se ne pozabave njima.“

Ovaj rad su podržali Institut za hronične povrede mozga u državi Ohajo, Američko udruženje za povrede mozga i diplomirana istraživačka stipendija Nacionalne naučne fondacije.