Raketna industrija mogla bi da poništi decenije rada na spasavanju ozonskog omotača

Raketna industrija mogla bi da poništi decenije rada na spasavanju ozonskog omotača

Prema nedavnom izveštaju UN, ozonski omotač je na putu da se zaraste u roku od četiri decenije, ali ovaj napredak bi mogao biti poništen porastom lansiranja raketa koji se očekuje tokom istog perioda.

Ozonski omotač štiti život na Zemlji od štetnih sunčevih ultraljubičastih (UV) zraka. Uništavanje ozonskog omotača postalo je veliko međunarodno pitanje 1985. godine kada je „ozonska rupa“ otkrivena iznad Antarktika.

Zahvaljujući koordinisanim globalnim naporima, Montrealski protokol je stupio na snagu 1987. godine, što je dovelo do zabrane klase hemikalija zvanih hlorofluorougljenici (CFC), koje su se koristile u aerosolima i rashladnim uređajima. Kao rezultat toga, izbegnuta je globalna kriza.

Ali globalna svemirska industrija brzo raste, sa sve većim brojem godišnjih lansiranja raketa. Kao što pokazujemo u našem novom pregledu, gasovi i čestice raketa koje emituju dok probijaju atmosferu mogu dovesti do kašnjenja u oporavku ozonskog omotača.

Industrija lansiranja danas se oslanja na četiri glavna tipa goriva za raketni pogon: tečni kerozin, kriogeni, hipergolični i čvrsti. Sagorevanje ovih goriva znači da savremene rakete stvaraju skup gasovitih i čestica izduvnih proizvoda, uključujući ugljen-dioksid, vodenu paru, crni ugljenik, glinicu, reaktivni hlorid i okside azota. Poznato je da ovi proizvodi uništavaju ozon.

U stratosferi, na gornjem nivou atmosfere gde se nalazi zaštitni ozonski omotač, emisije se zadržavaju mnogo duže nego na nižem nivou. Male količine nusproizvoda izduvnih gasova mogu imati veće destruktivne efekte u gornjim slojevima atmosfere nego kada su blizu Zemljine površine.

Novo gorivo je metan, koji se koristi u višestrukim raketnim motorima koje razvijaju velike kompanije za lansiranje. Emisioni proizvodi metana su još uvek slabo shvaćeni.

Kao što ističemo, raketne emisije u gornjoj atmosferi mogu uticati na ozonski omotač, ali nisu regulisane. Mi tvrdimo da se ova praznina u politici mora popuniti kako bi se osigurao održivi rast industrije lansiranja raketa i zaštita ozonskog omotača.

Čvrsto raketno gorivo sadrži hemikaliju koja oslobađa hlor u gornjoj atmosferi i uništava ozon. CFC su zabranjeni jer sadrže hlor.

Na sreću, broj lansiranja do danas je toliko mali da su uticaji na ozonski omotač trenutno beznačajni. Međutim, tokom narednih decenija industrija lansiranja će se značajno proširiti. Finansijske procene pokazuju da bi svetska svemirska industrija mogla da poraste na 3,7 biliona dolara do 2040.

Rakete imaju uzbudljiv potencijal da omoguće pristup na industrijskom nivou svemiru blizu Zemlje i istraživanje u celom solarnom sistemu. To ih čini „harizmatičnom tehnologijom“ — a obećanje onoga što tehnologija može da omogući pokreće duboko emocionalno ulaganje.

Privlačnost mogućnosti može stati na put čak i razgovorima o tome kako da rakete ostvare ove aspirativne ciljeve bez štete. Moramo da budemo u stanju da vodimo jasne diskusije.

Mnoge zajednice – dobavljači raketa, regulatori životne sredine, naučnici za istraživanje atmosfere i vladine agencije – moraju zajedno da krenu napred na međunarodnom nivou. Diskusije o tome kako izgraditi operacije najbolje prakse za održivost ne moraju da guše rast svemirske industrije jer su potencijalne akcije na dohvat ruke.

Najveći doprinos koji svaka zajednica može dati, pre svega, jeste prikupljanje i deljenje podataka. Na primer, oni koji grade i lansiraju rakete mogli bi da procene emisije tokom svog projektantskog rada, a zatim da izmere stvarne emisije za svoje lansirne rakete.

Rad sa istraživačima na uzorkovanju oblaka emisija u atmosferi bi pomogao da se razvije razumevanje uticaja emisija na ozonski omotač u stvarnom svetu. Trenutni nedostatak ovih merenja za moderne lansirne rakete ograničava moć predviđanja atmosferskog modeliranja. Učiniti podatke lako dostupnim istraživačima je neophodno za značajan napredak.

Da bismo procenili emisije u ranim fazama razvoja rakete, takođe su nam potrebni tačni modeli uticaja koje emisije imaju na atmosferu. Ovde je neophodna koordinacija između svemirske industrije i zajednice za istraživanje ozona – svaka zajednica ima komplementarni deo slagalice, od kojih oba zajedno predstavljaju regulatornu diskusiju.

Za stvaranje održivih globalnih lansiranja raketa biće potrebna koordinacija između vazduhoplovnih kompanija, naučnika i vlada: to je ostvarivo, ali moramo da počnemo sada. Ovo je naša šansa da idemo ispred igre.