Evropi potrebna brža stopa rasta obnovljivih izvora

Evropi potrebna brža stopa rasta obnovljivih izvora

PARIZ – Primena energije vetra i sunca u Evropskoj uniji ne napreduje dovoljno brzo da bi se ispunili globalni klimatski ciljevi zbog sporog procesa izdavanja dozvola, pokazao je u sredu izveštaj nezavisnog istraživačkog centra za klimu Ember, prenosi Rojters.

Da bi se postigao cilj ograničavanja zagrevanja na 1,5 stepeni Celzijusa, EU će trebati dodatnih 76 gigavata (GV) obnovljivih izvora do 2026. godine, iako prognoze Embera pokazuju da će samo dodatnih 38 GV biti raspoređeno u naredne četiri godine.

Finska, Hrvatska, Litvanija i Švedska su jedine zemlje za koje se trenutno očekuje da postignu dovoljno visoka godišnja povećanja kapaciteta vetra kako bi se uskladila sa ciljem od 1,5 C, rekao je Ember.

„Evropi više ne nedostaje ambicija za obnovljive izvore energije, ali se sada suočava sa prazninom u implementaciji. Viši ciljevi još nisu prevedeni u ubrzano raspoređivanje na terenu“, rekla je analitičarka Embera Harijet Foks.

Blok od 27 zemalja pokušava da diverzifikuje izvore energije pošto isporuke gasa iz Rusije usporavaju, i sastavio je plan za vanredne situacije kako bi pokušao da ograniči potrošnju ove zime.

Snabdevanje vetrom je raslo sporije od solarnog kapaciteta, dodajući u proseku 10 GV godišnje od 2018. i dostići će samo 54% ​​rasta potrebnog 2026. godine, rekao je Ember.

Kašnjenja u energiji vetra teže mešavini proizvodnje električne energije nego kašnjenja u solarnoj energiji zbog većeg faktora kapaciteta, što znači da svaki gigavat vetra znači više proizvodnje električne energije nego solarne.

Jedan od glavnih razloga za kašnjenje je spor napredak u izdavanju dozvola, rekao je Ember, jer je svim zemljama u uzorku potrebno više od dve godine da urade prostorno planiranje, dobiju građevinske dozvole, izvrše ekološka ispitivanja i povežu se na mrežu.

To može trajati od 30 meseci u Rumuniji do 120 meseci u Hrvatskoj.

Zakonodavstvo EU navodi da proces izdavanja dozvola ne bi trebalo da bude duži od dve godine za zemlje članice.