Pokušaj da se reši ‘problem’ zagađenja PFAS-om

Pokušaj da se reši ‘problem’ zagađenja PFAS-om

Per- i polifluoroalkil supstance (PFAS) se mogu naći skoro svuda i skoro kod svih i može proći više od 1000 godina da se razgrade.

Šta je zajedničko pakovanje hrane, tepisi, neprijanjajuće posuđe, šminka i odeća?

Svi oni često sadrže sintetičku grupu hemikalija poznatih kao PFAS.

PFAS je skraćenica za Per- i polifluoroalkil supstance i opisuje grupu od više od 10.000 industrijskih hemikalija koje se široko nalaze u robi za svakodnevnu upotrebu. Pošto je otporan na toplotu, mrlje, masnoću i vodu, PFAS se obično koristi kao površinski tretman u posuđu sa neprijanjajućim slojem i rastvorom u tepisima. Zbog ovih svojstava, oni su se u velikoj meri koristili i u peni za gašenje požara.

Profesor Denis O’Kerol, generalni direktor Laboratorije za istraživanje vode u UNSV Sidneju, kaže da je teško zamisliti aplikaciju koja ne koristi popularne hemikalije.

„Prosečna osoba ne shvata koliko se PFAS nalazi u svakodnevnim proizvodima. Možete ga naći u ambalaži za hranu da biste ograničili količinu masti koja se upija kroz naše hamburgere ili da biste poboljšali otpornost na mrlje na stolicama i prostirkama“, kaže on.

„Takođe se veruje da se niski tragovi PFAS-a mogu naći u krvotoku 98% svetske populacije.

„I baš kao što se nalazi u našim telima, takođe se nalazi i u našem vodosnabdevanju.

„U Australiji, istorijska upotreba PFAS-a u peni za gašenje požara dovela je do povećanja nivoa hemikalije u blizini aerodroma, odbrambenih baza ili bilo koje lokacije na kojoj je sprovedena obuka za gašenje požara.

„Vremenom su hemikalije probijale svoj put preko i kroz tlo da bi kontaminirale površinske i podzemne vode u tim oblastima. Kao rezultat toga, PFAS je takođe ušao u tokove otpada uključujući postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda i deponije u tim oblastima i oko njih.“

Tokom godina, postoji sve veća zabrinutost zbog ovih hemikalija jer se one ne razlažu lako same.

Nazvane „zauvek hemikalije“, PFAS su izuzetno uporne u našoj okolini, ljudima i životinjama takođe – pri čemu je mnogim hemikalijama potrebno više od 1000 godina da se razgrade.

Za ljude, glavni oblik izloženosti PFAS-u je gutanje hrane i izvora vode koji su kontaminirani.

Kao rezultat toga, različite državne vlade širom Australije preporučuju ljudima da ograniče svoju izloženost PFAS-u onoliko koliko je to praktično, dok je potrebno više dokaza da bi se utvrdio dugoročni uticaj na zdravlje ljudi.

Stručnjak za vodu UNSV-a, profesor Stjuart Kan, priznaje da je to lakše reći nego učiniti. On kaže da su PFAS otporni i na okolinu i na temperaturu i kada su u okruženju, veoma ih je teško eliminisati.

„Mnoge hemikalije o kojima tradicionalno razmišljamo kao zagađivači, kao što su pesticidi, se apsorbuju u zemljište i imaju tendenciju da zagade jedno područje i to područje ostaje zagađeno“, kaže on.

„Međutim, PFAS su veoma mobilni u okruženju. Dakle, na kraju imamo kontaminirane dobavljače pijaće vode na lokacijama gde PFAS možda nije zagadio podzemnu vodu u početku, ali upravo tamo gde je završio jer se ne razgrađuju.“

Da bi se ovo regulisalo, vladina tela kao što su Food Standard Australije i Novog Zelanda i Nacionalni savet za zdravstvo i medicinska istraživanja postavili su vrednosti smernica zasnovanih na zdravlju (HBGV) koje ukazuju na količinu hemikalije koju osoba može redovno konzumirati tokom života bez svaki značajan rizik po njihovo zdravlje.

U Australiji, kvalitet vode za piće HBGV za PFOA, regulisanu hemikaliju u okviru PFAS klasifikacije, postavljen je na 560 nanograma po litru. Poređenja radi, samo prošle nedelje Agencija za zaštitu životne sredine Sjedinjenih Država (EPA) objavila je predloženu Nacionalnu uredbu o primarnoj vodi za piće – postavljajući novi maksimalni nivo zagađivača od četiri nanograma po litru PFOA u vodi za piće.

Iako je predlog još uvek predmet javnih konsultacija, ako bude uspešan, to bi bio prvi put u 26 godina da je EPA postavila zakonska ograničenja za zagađivač u vodi za piće. To bi takođe bilo značajno smanjenje u odnosu na prethodnu granicu od 70 nanograma po litru.

Prof. Khan kaže da su ove vrednosti pokretna meta dok Australija pokušava da održi korak sa EPA Sjedinjenih Država i sličnim agencijama širom Evrope.

„Teško je Australiji da održi korak sa ovim vrednostima jer se čini da su svake godine sve niže i niže“, kaže on.

„Ali postoji rigorozan proces da se nastavi sa praćenjem ovih vrednosti i mi preuzimamo pristup ravnoteže dokaza. Ako postoje zaista ubedljivi dokazi da treba da ažuriramo smernice, onda ćemo to i uraditi.“

Globalno, postoji pokret za ograničavanje i postepeno ukidanje upotrebe nekih oblika PFAS-a. Međutim, to ne rešava pitanje velikih količina koje se i danas nalaze u našem okruženju.

Neke studije su izvestile da su čak i na jednoj od najudaljenijih lokacija na svetu, kao što je Antarktik, koncentracije PFAS premašile neke od najstrožih zdravstvenih vrednosti, kaže prof. Khan.

On kaže da iako nije nemoguće očistiti supstance, biće pitanje da li bi vlade želele da ulože količinu energije, ugljeničnog otiska i novca da to urade.

„Trenutni procesi sanacije vode možda neće biti dovoljni jer i dalje postoji problem šta učiniti sa PFAS-om nakon što se izvuče“, kaže on.

„Ako uzmete u obzir naše procese prečišćavanja vode za kontaminiranu lokaciju podzemne vode, možemo koristiti membrane ili smole za izmjenu jona da odvojimo PFAS od vode – ostavljajući vam čistu vodu.

„Ali završite sa PFAS-om kao otpadom, što je i dalje ogroman problem.

„Možete ga zakopati u zemlju, ali će i dalje završiti u vašem snabdevanju podzemnom vodom, gde je problem i počeo.

Iako postoje procesi spaljivanja za uništavanje PFAS-a, to bi zahtevalo ogromna ulaganja energije i novca—i dolazi po cenu proizvodnje veće emisije gasova staklene bašte.

„Veoma je teško razviti proces tretmana koji zapravo uništava PFAS jer najverovatnije proizvodite manja fluorovana jedinjenja koja će ionako završiti u atmosferi“, kaže prof. Khan.

„Osim toga, morali bismo da uzmemo u obzir koliko ćemo dodatnog ugljičnog otiska doprineti da smo ozbiljni da idemo ovim putem.

Profesor O’Kerol kaže da samo zato što možemo da koristimo PFAS, ne znači da treba.

„Verovatno ne moramo da koristimo sve ove antropogene hemikalije onoliko koliko to radimo“, kaže on.

„Kao savremeni potrošači, ako zaista želimo da ograničimo upotrebu PFAS-a, moramo da istražimo i pogledamo od čega se proizvode proizvodi, jer postoji PFAS u mnogim stvarima koje ne biste ni razmatrali.

Još uvek postoji pitanje pronalaženja bezbedne, ali efikasne zamene za PFAS.

Prof. Khan kaže da postoji brzi razvoj alternativnih hemikalija koje su još uvek u grupi sa per-fluorom – one su samo drugačija vrsta od onih koje su trenutno regulisane na tržištu.

„Vidimo pojavu ‘sledeće generacije hemikalija’ koje se udaljavaju od hemikalija na bazi kiselina i sulfata“, kaže on.

„Međutim, upozorenje je da ne znamo kakav će dugoročni uticaj ovih novijih hemikalija biti 10 godina kasnije. To može na kraju izazvati isto toliko problema kao i oni sa kojima se sada suočavamo .“