Sve što treba znati o uranijumu

Sve što treba znati o uranijumu

Istočne libijske snage saopštile su u četvrtak da je 10 bačvi uranijuma koje je nuklearna straža UN proglasila nestalim pronađeno u blizini skladišta iz kojeg su odvedeni u južnoj Libiji, piše Rojters.

Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) saopštila je u sredu da su njeni inspektori saznali za nestali uranijum nakon što su izvršili inspekciju prvobitno planiranu za prošlu godinu koja je „morala da bude odložena zbog bezbednosne situacije u regionu“.

Evo svega što treba da znate o uranijumu i njegovoj upotrebi kao nuklearnom gorivu.

Uranijum je teški metal koji se prirodno nalazi u niskim koncentracijama u zemljištu, stenama i vodi. Komercijalno se ekstrahuje iz minerala koji sadrže uranijum.

Oko dve trećine svetske proizvodnje uranijuma iz rudnika potiče iz Kazahstana, Kanade i Australije, prema podacima Svetske nuklearne asocijacije za 2022.

Radioaktivni metal je najrasprostranjenije gorivo za nuklearnu energiju zbog svog obilja i relativne lakoće cepanja njegovih atoma. Takođe se koristi u lečenju raka, za pomorsku propulziju i u nuklearnom oružju.

U-238 je najčešći izotop uranijuma koji se nalazi u prirodi, ali ne može proizvesti lančanu reakciju fisije – proces razdvajanja atoma uranijuma da bi se oslobodila energija.

Izotop U-235, međutim, može se koncentrisati kroz proces koji se zove obogaćivanje za proizvodnju energije fisijom, što ga čini pogodnim za upotrebu u nuklearnim reaktorima i oružju.

Količina uranijuma koja je nestala sadrži dovoljno izotopa U-235 za pravljenje nuklearne bombe prve generacije ako se obogati na preko 90%, kaže dr Edvin Lajman iz Unije zabrinutih naučnika.

„To nije direktna ili neposredna pretnja širenjem, ali gubitak velike količine prirodnog uranijuma predstavlja zabrinutost zbog njegovog potencijala za konverziju materijala za korišćenje nuklearnog oružja.

Dr Lajman kaže da incident postavlja pitanja o sposobnosti IAEA da održi svoj kontinuitet znanja o nuklearnim materijalima u zemljama koje su aktivne zone sukoba.

Libija je imala malo mira od pobune koju je podržao NATO 2011. kojom je svrgnut Moamer Gadafi. Od 2014. politička kontrola je podeljena između rivalskih istočnih i zapadnih frakcija, a poslednji veliki sukob se završio 2020.

Izražavajući zabrinutost zbog udaljene lokacije rude uranijuma i ogromne infrastrukture potrebne za njeno obogaćivanje, Skot Roker, potpredsednik za bezbednost nuklearnih materijala u Inicijativi za nuklearnu pretnju, rekao je da bi najgori slučaj bio „da zemlja ima tajni program nuklearnog oružja i koristi taj materijal za takav program.“