Morsko dno treba da postane glavni prioritet, a UN se slažu

Morsko dno treba da postane glavni prioritet, a UN se slažu

„Nauka koja nam je potrebna za okean koji želimo“—ovo je slogan za Dekadu okeana UN (2021-2030), koja je upravo održala svoju prvu konferenciju u Barseloni, Španija. Pomorski naučnici iz celog sveta, uključujući mene, okupili su se zajedno sa globalnim liderima da zakažu napredak ove desetogodišnje misije poboljšanja zdravlja okeana i morskog biodiverziteta. To uključuje pronalaženje načina za bolju zaštitu morskog dna o čemu još uvek znamo relativno malo.

Neke oblasti sedimenta na morskom dnu sadrže velike zalihe ugljenika. Bez veće zaštite, uznemiravanje zbog ribolova na dnu, na primer, moglo bi da oslobodi deo tog uskladištenog ugljenika nazad u atmosferu.

Pridružio sam se diskusijama u Barseloni koje su dovele do pokretanja nove inicijative za održivo planiranje okeana, koju će koordinirati Julian Barbiere, globalni koordinator Dekade okeana. Ovo ima za cilj da podstakne posvećenost održivom upravljanju 100% morskog područja pod jurisdikcijom jedne nacije.

Sa ovim postavljenim, postoji prostor da se ponovo zamisli uloga okeana u našem širem klimatskom sistemu i prepozna da svi morski prirodni sistemi sekvestriraju i skladište ugljenik u svom tlu i sedimentima.

Ovde sam u ime globalnog programa decenije okeana za plavi ugljenik — to je svaki ugljenik koji se skladišti u okeanu. Ovaj projekat je jedan od 50 programa UN-a koji za cilj imaju pružanje transformativnih naučnih rešenja o okeanu za održivi razvoj, povezujući ljude i naš okean. To je veliko pitanje.

Moj rad se fokusira na izvanrednu sposobnost obalnih ekosistema — kao što su mangrove, slane močvare i morska trava — da sekvestriraju ili skladište organski ugljenik u neobično visokoj gustini. Naš tim međunarodnih naučnika za istraživanje plavog ugljenika iz više od 20 zemalja počinje da definiše nove ekosisteme plavog ugljenika, kao što su šume morskih algi i sedimenti sub-plime, kao rešenja za upravljanje klimatskim krizama i krizom biodiverziteta.

360 miliona kvadratnih kilometara okeanskog i morskog dna, od obalnih livada morske trave do sedimenta koji se polako akumulira u najdubljim rovovima, masovno se zanemaruje kao skladište dragocenog ugljenika. Okeani drže ogromne zalihe ugljenika – najviši metar okeana sadrži oko 2,3 triliona metričkih tona.

Morsko dno nije resurs koji se nemilosrdno iskorišćava, već ranjivo skladište globalnog biodiverziteta i ugljenika koje treba zaštititi. Ovi visoko produktivni, ali ranjivi ekosistemi su u velikoj meri pogođeni gubitkom staništa i destruktivnim praksama kao što je krčenje šuma mangrova za akvakulturu škampa u nemilosrdnom razvoju svetskih obalnih zona.

Plavi ugljenik ima ogroman potencijal da obezbedi rešenja zasnovana na okeanu za ublažavanje klimatskih promena, i na sreću, barem na globalnom nivou, ovi gubici su usporeni poslednjih godina.

Potencijal plavog ugljenika da smanji emisije gasova staklene bašte je relativno skroman, ali zdravi, obnovljeni ekosistemi imaju potencijal da skladište dodatnih 2,96 miliona tona ugljenika godišnje. Određene zemlje, poput Indonezije, nude ogroman potencijal kao žarišta plavog ugljenika gde su zaštita i obnova prirode prilika, kako za životnu sredinu, tako i za lokalne zajednice.

Karbonski krediti, sredstva pomoću kojih dodatni ugljenik može postati izvor investicionog prihoda u toj zajednici, dobijaju veliko interesovanje. Na obali Kenije, projekat Miko Pamojo u zajednici povećava direktne koristi za lokalno stanovništvo od obnove mangrova.

Ekosistemi plavog ugljenika mogu pomoći zemljama da ispune svoje klimatske obaveze i privlače značajno interesovanje. Međutim, ako nacije žele da ovi ekosistemi nastave da pružaju čitav niz usluga, naše vlade moraju da ih zaštite i, gde je moguće, obnove izgubljena staništa.

Većina vlada tvrdoglavo sporo postavlja prioritete okeanskim rešenjima visoko na dnevnom redu globalnih pregovora o klimi. Na ovoj konferenciji, čuo sam više ljudi, uključujući generalnu direktorku Uneska Odri Azulej, kako navode potrebu da zaštitimo i efikasno upravljamo našim okeanskim resursima.

Članovi tradicionalnih vlasnika Velikog koraljnog grebena govorili su o „zemlji“ iz perspektive dugog i održivog ljudskog odnosa sa prirodom i intimno su povezani sa okeanom. Sve je veće priznanje i poštovanje za ovo autohtono znanje i naša potreba da to integrišemo u održivu budućnost okeana.

Ima smisla početi sa zaštitom ovih prirodnih sistema koji već drže ranjive zalihe ugljenika — ovo je razumno upravljanje rizikom.

Kako nacije nastavljaju da iskorišćavaju morsko okruženje za pecanje, fosilna goriva, pa čak i plemenite metale koji se sada kopaju sa morskog dna na određenim mestima, vreme je da se preispita vrednost ovih ogromnih prirodnih zaliha okeanskog ugljenika.

Nauka o svemiru dobija mnogo više sredstava od naših okeana, ali ogromna područja globalnog dubokog okeana ostaju uglavnom nemapirana. „Život ispod vode“ je daleko najmanje finansiran od 17 ciljeva održivog razvoja UN. To treba da se promeni kroz održivo i povećano ulaganje u nauku o okeanu i veće priznanje vrednosti naše plave ekonomije — koju su UN definisale kao održivo korišćenje resursa okeana za ekonomski rast, bolji život i radna mesta.

Korak nazad na pauzu i očuvanje onoga što već postoji u okeanu može pomoći planeti i nama da izgradimo otpornost i stvorimo zdravije i održivije morsko okruženje. Morsko dno čini osnovu za međusobno povezan ekosistem okeana i deluje kao važan dugoročni globalni ponor za ugljenik koji uključuje ceo okean i njegovu razmenu sa atmosferom i širim zemaljskim sistemom.

Iako se planovi konačno kreću u pravom smeru, pred nama su ogromni izazovi. Da parafraziram Sintiju Barzunu, direktorku akcije okeana 2030 u Institutu za svetske resurse, „nema bogatog okeana bez zdravog okeana“. Najveći zaključak sa konferencije u Barseloni je da održiva budućnost okeana zavisi od zajedničke vizije koja funkcioniše za sve nas i morski život.