Istraživači otkrivaju 125.000 godina star obalni ekosistem ispod kosmodroma u Kuruu

Istraživači otkrivaju 125.000 godina star obalni ekosistem ispod kosmodroma u Kuruu

U onome što je intrigantna mešavina prošlosti i budućnosti, međunarodni tim istraživača, uključujući neke sa Univerziteta u Bonu, naišao je na iznenađujući prozor u prošlost u Kuruu u Francuskoj Gvajani. U glini ispod nove lansirne rampe za nadolazeću lansirnu raketu Ariane 6, interdisciplinarni tim je otkrio izuzetnu kolekciju fosila koja se proteže unazad 130.000 godina.

Pokrivajući ukupno preko 270 vrsta, uključujući koštane ribe, ajkule i brojne biljke, one odražavaju vrstu klimatskih uslova za koje proračuni sugerišu da će se ponoviti 2100. godine. Nalazi tima su sada objavljeni u Zborniku radova Nacionalne akademije nauke.

Sastoje se od više od 270 životinjskih, biljnih i mikroorganizama vrsta, ovi obalni fosili su prvi koji su otkriveni u ekvatorijalnom Atlantiku. Oni pružaju informacije o preovlađujućim ekološkim i klimatskim uslovima u regionu, kako tokom veoma toplog perioda u poslednjem interglacijalu pre 128.000 i 116.000 godina, tako i tokom sledećeg glacijala, odnosno najnovijeg ledenog doba od pre 100.000 do 15.000 godina.

Fluktuacije klime u poslednjih 2,5 miliona godina dovele su do drastičnih promena u distribuciji organizama širom sveta. Posebno poslednji interglacijal, koji se dogodio između 128.000 i 116.000 godina, karakterisao je viši nivo mora i toplije temperature nego danas. Ovaj period odgovara globalnim uslovima koji se predviđaju za 2100. godinu.

Malo ako se išta znalo o flori i fauni iz ekvatorijalnih obalnih regiona poslednjeg interglacijala sve dok fosili nisu otkriveni u glini tokom izgradnje lansirne rampe Ariane 6 u evropskoj svemirskoj luci u Kuruu u Francuskoj Gvajani.

Desetine hiljada fosila iskopano je na tom lokalitetu između 2017. i 2021. uz izričitu dozvolu Centra nacionalnih d’etudes spatiales (CNES), francuske nacionalne svemirske agencije. Udruživanjem svoje stručnosti, paleontolozi, geolozi i biolozi su uspeli da po prvi put sa preciznim detaljima rekonstruišu ekosisteme koji su nekada postojali u Francuskoj Gvajani. Istraživači su započeli karakterizacijom kolekcije obalnih fosila koji datiraju od pre oko 130.000 do 115.000 godina.

Prema dva voditelja studije, Pjer-Olivije Antoan sa Univerziteta u Monpeljeu i Arno Heure sa Univerziteta u Gvajanu, rekonstruisane morske i kopnene fosilne zajednice sadržale su preko 270 vrsta, uključujući foraminifere, mekušce, koštane ribe, dekapode, brio i brojne biljke. Svi fosilni primerci pronađeni u Kuruu pripadaju savremenim vrstama, od kojih su neke sada u opasnosti od izumiranja.

Nalazi pružaju dokaze o kratkom periodu visokog nivoa mora tokom poslednjeg interglacijala, kada je ovo područje bilo dom ekosistema mangrova i plitkovodnih staništa koja su takođe uključivala neke veoma raznolike zajednice mekušaca.

Prema Ostinu Hendiju iz Prirodnjačkog muzeja u Los Anđelesu, ova raznolikost pokazuje da su postojale veoma jake srodnosti između priobalnih voda Kariba i Gvajane, verovatno sa manjim uticajem megastruja amazonskog porekla.

Carina Hoorn sa Univerziteta u Amsterdamu objašnjava da fosili biljaka otkriveni na licu mesta, uključujući polen, fitolite i drveni ugalj, koji datiraju iz perioda nakon što se okean povukao pre oko 110.000 godina – kada je poslednje ledeno doba ohladilo planetu – sugerišu da je postojalo savane i suvlji lokalni uslovi isprekidani prirodnim požarima do pre oko 50.000 godina.

Istraživanja profesora Martina Langera iz paleontološkog tima na Institutu za geonauke Univerziteta u Bonu fokusirala su se na morske mikrofosile poznate kao foraminifere, ili skraćeno „forame“. Oni deluju kao neka vrsta arhive za rekonstrukciju životne sredine, nivoa mora i uslova sedimentacije tokom poslednjeg interglacijala pre 128.000 i 116.000 godina.

„Analiza mikrofosila nam je omogućila da pokažemo da je nivo mora bio oko 4 do 6 metara viši nego što je sada, temperature su bile za oko 2°C do 4°C više, a obala u Francuskoj Gvajani bila je obrubljena šumama mangrova“, Istraživač Univerziteta u Bonu kaže.

On sugeriše da su polen — prvenstveno sa travnjaka — kao i biljni ostaci i ugalj iz mlađih slojeva sedimenta dokaz da se more povlači i da uslovi postaju sve sušniji na početku najnovijeg glacijalnog perioda pre nekih 110.000 do 50.000 godina. Pejzaž bi bio uglavnom savanski, sa povremenim požarima. Ugalj iz poslednjih nekoliko milenijuma ukazuje na prisustvo ljudi.

„Naši nalazi pružaju ključni uvid u ekologiju i biogeografiju neporemećenih pleistocenskih obalnih ekosistema, koji su posebno važni s obzirom na globalno zagrevanje koje je napravio čovek“, objašnjava Langer.

Autori veruju da će njihovi rezultati omogućiti bolje razumevanje ekologije i biogeografije ekvatorijalnih atlantskih tropskih obalnih ekosistema pre bilo kakvog ljudskog uticaja i naučiti nas više o potencijalnim dugoročnim efektima tekućih klimatskih promena na vrste koje su trenutno ugrožene. Pjer-Olivije Antoan se nada da će „ovaj rad doprineti boljem razumevanju velikih ekoloških preokreta koje bi region mogao da doživi do 2100. godine“.