Kako osmisliti formulu za plaćanje klimatskih gubitaka

Kako osmisliti formulu za plaćanje klimatskih gubitaka

Neće biti radosti ako zemlje dobiju pomoć za klimatske štete iz fonda obećanog na COP27, ali planeta i dalje prži. Zbog toga je nedavna konferencija Ujedinjenih nacija o klimi u Egiptu završena uz mnogo kršenja ruku. Evropska unija se posebno nadala da će povezati dva pitanja borbe protiv klimatskih promena i podrške zemljama koje trpe katastrofe, ali nije uspela.

Nije kasno. Ključno je osmisliti formulu sa pravim podsticajima. Osnovni principi bi trebalo da budu da zagađivači ugljenikom plaćaju manje u fond ako smanje emisiju ugljenika – a oni koji pretrpe štetu dobijaju manje ako ne smanje svoje.

Za sada je novi fond prilično prazna lista. Ne postoji odluka o tome kako će se dokazati šteta, niti koliki će fond biti. Odgovori na ta pitanja će uključivati mnogo diplomatskih prepirki. Glavna odluka na COP27 bila je da se uspostavi komitet, koji će predložiti rešenje na COP28, na konferenciji UN sledeće godine u Dubaiju.

Zamislimo da se komitet bavio samo fiksiranjem troškova za najveće zagađivače i stvaranjem najboljih podsticaja za spas planete – i nije morao da brine o tome kako da izvuče novac od neposlušnih vlada. Koju formulu bi predložio?

Jedno od prvih pitanja bi bilo koliko je daleko unazad meriti zagađenje ugljenikom. Neki posmatrači misle da bi trebalo da se vratimo sve do 1750. godine, u svitanje industrijske revolucije.

Ali veliki zagađivači iz 18. i 19. veka, poput Ujedinjenog Kraljevstva, smatraju da je to nepravedno. Oni imaju poentu. Zemlje tada nisu znale da će emisije ugljenika oštetiti planetu. Štaviše, otprilike polovina ugljenika u atmosferi nestaje nakon 30 godina.

Jedan kompromis bi mogao biti da se sagledaju emisije ugljen-dioksida i drugih gasova staklene bašte od 1992. Tada je na Samitu o Zemlji u Riju dogovoren prvi sporazum UN o klimatskim promenama. Bio je to trenutak kada je međunarodna zajednica formalno prepoznala problem.

Ne bi bilo fer posmatrati samo emisije u zemlji u apsolutnom smislu. Mora se izvršiti prilagođavanje za stanovništvo. Na primer, Indija je četvrti jednako najveći zagađivač od 1992. godine, ali emituje mnogo manje po osobi od većine zemalja.

Jedan od načina da se ovo objasni bi bilo da se kaže da zemlje treba da uplaćuju u fond u onoj meri u kojoj su zagadile više od globalnog proseka po glavi stanovnika. Nazovite ovo zemlje „iznad proseka emisija“.

Kada pogledate brojke od 1992. do 2019. godine, Amerika je najveći zagađivač, odgovoran za 44% svih „iznad prosečnih emisija“. Dakle, prema formuli, platio bi 44% računa.

EU bi bila na drugom mestu sa 13%, a sledila bi Rusija sa 10%. Kina bi platila 4% jer su njene emisije po glavi stanovnika do sada bile samo malo iznad globalnog proseka. Indija ne bi platila ništa.

Čini se fer posmatrati dosadašnje emisije iznad proseka kada se procenjuje ko bi trebalo da plati za trenutnu klimatsku katastrofu, kao što je poplava u Pakistanu. Ali šta je sa katastrofom koja se dogodi za, recimo, 10 godina? Naravno, treba pogledati natprosečne emisije do trenutka kada nastane šteta?

Na kraju krajeva, neke zemlje, posebno one bogato razvijene, smanjiće svoje emisije u narednim godinama. U međuvremenu, drugi kao što je Kina će izbacivati sve više i više gasova staklene bašte.

Ako bi neko zamrznuo formulu na osnovu natprosečnih emisija do sada, zemlje ne bi imale podsticaj da smanje svoje zagađenje. Formula treba da bude dinamična.

Ponovo izvršite brojeve, ovog puta od 1992. do 2030. godine, koristeći projekcije Climate Action Tracker-a tamo gde postoje. Amerika bi ipak morala da izdvoji najviše, ali bi njen udeo u računu pao na 39%. Kina bi se pomerila na drugo mesto sa 14 odsto, a EU bi pala na 10 odsto, isto kao i Rusija.

Gubici od klimatskih promena mogli bi da budu u rasponu između 290 milijardi dolara i 580 milijardi dolara 2030. godine, a zatim da porastu na između 1 bilion i 1,8 biliona dolara 2050. godine, prema istraživačkom institutu Granthan. Ovi brojevi su toliko ogromni da bi morala postojati neka vrsta ograničenja ukupne veličine fonda pre nego što su zemlje pristale da ga uplate. Ali bez obzira na gornju granicu, dinamična formula bi i dalje dala zemljama sa visokim stepenom zagađenja snažan podsticaj da smanje svoje emisije u narednim godinama.

Postavljaju se i velika pitanja o tome kako dodijeliti novac iz fonda. Na primer, da li treba da posmatra gubitke koji su se već desili – i da li treba da uzme u obzir napore koje su potencijalni korisnici sredstava preduzeli da se zaštite od klimatskih oštećenja?

Šta god da se odluči o ovim pitanjima, osnovni princip bi trebalo da bude da će zemlje dobiti nadoknadu za štetu samo ako zagađuju manje od proseka – a iznos bi trebalo da zavisi od toga koliko su daleko ispod proseka. Zemlje koje su emitovale samo nešto ispod proseka dobile bi malu nadoknadu, ali one koje su zagađivale mnogo manje od proseka dobile bi veliki deo svih gubitaka.

Pogledajte Indiju. Od 1992. do 2019. godine, njegove emisije po glavi stanovnika bile su 71% ispod svetskog proseka. Dakle, prema ovom principu, ona bi primila 71% svih gubitaka vezanih za klimu koje je danas pretrpela.

Opet, formula treba da bude dinamična. Između 1992. i 2030. godine predviđa se da će emisije u Indiji biti samo 67% ispod proseka – i tako bi ona dobila samo 67% štete koja je nastala 2030. Ona bi takođe imala snažan podsticaj da smanji zagađenje.

Jedan od razloga zašto je bilo teško zaustaviti klimatske promene je zbog onoga što su ekonomisti nazvali „problem slobodnog vozača“. Ako zemlja smanji svoje emisije, ona plaća trošak od toga, ali koristi se šire širom sveta. U međuvremenu, ako država ne radi ništa, ona i dalje dobija od akcija drugih zemalja. Nije iznenađujuće što većina zemalja vuče za petama.

Dobro osmišljena formula za gubitak i štetu mogla bi pomoći u rešavanju ovog problema slobodnog vozača. Sve zemlje bi imale podsticaj da smanje svoje emisije bez obzira da li ih druge slede. A ako svi to urade, planeta se neće toliko spržiti.