Gojaznost se trenutno definiše korišćenjem indeksa telesne mase osobe ili BMI. Ovo se izračunava kao težina (u kilogramima) podeljena sa kvadratom visine (u metrima). Kod ljudi evropskog porekla, BMI za gojaznost je 30 kg/m² i više.
Ali rizik po zdravlje i blagostanje nije određen samo težinom – a samim tim i BMI. Bili smo deo globalne saradnje koja je protekle dve godine raspravljala o tome kako bi se ovo trebalo promeniti. Danas objavljujemo kako mislimo da bi gojaznost trebalo definisati i zašto.
Kao što smo skicirali u The Lancet-u, veće telo ne bi trebalo da znači da vam je dijagnostikovana „klinička gojaznost“. Takva dijagnoza treba da zavisi od nivoa i lokacije telesne masti – i da li postoje povezani zdravstveni problemi.
Rizik od lošeg zdravlja zavisi od relativnog procenta masti, kostiju i mišića koji čine telesnu težinu osobe, kao i od toga gde je mast raspoređena.
Gojaznost je povezana sa mnogim uobičajenim bolestima, kao što su dijabetes tipa 2, bolesti srca, masna bolest jetre i osteoartritis kolena.
Sportisti sa relativno visokom mišićnom masom, na primer, mogu imati veći BMI. Čak i kada taj sportista ima BMI preko 30 kg/m², njihova veća težina je posledica viška mišića, a ne viška masnog tkiva.
Ljudi koji nose višak masnog tkiva oko struka su u najvećem riziku od zdravstvenih problema povezanih sa gojaznošću.
Masnoća uskladištena duboko u stomaku i oko unutrašnjih organa može otpustiti štetne molekule u krv. To onda može izazvati probleme u drugim delovima tela.
Ali samo BMI nam ne govori da li osoba ima zdravstvenih problema povezanih sa viškom telesne masti. Ljudi sa viškom telesne masti nemaju uvek BMI preko 30, što znači da se ne ispituju zbog zdravstvenih problema povezanih sa viškom telesne masti. Ovo se može desiti kod veoma visoke osobe ili kod nekoga ko ima tendenciju da skladišti telesnu masnoću u predelu stomaka, ali je „zdrave“ težine.
S druge strane, drugi koji nisu sportisti, ali imaju višak masti, mogu imati visok BMI, ali ne i povezane zdravstvene probleme.
BMI je stoga nesavršen alat koji nam pomaže da dijagnostikujemo gojaznost.
Cilj Lancet Diabetes & Endocrinologi komisije za definiciju i dijagnozu kliničke gojaznosti bio je da razvije pristup ovoj definiciji i dijagnozi. Komisija, osnovana 2022. i vođena sa Kraljevskog koledža u Londonu, okupila je 56 stručnjaka za aspekte gojaznosti, uključujući ljude sa životnim iskustvom.
Definicija Komisije i novi dijagnostički kriterijumi pomeraju fokus samo sa BMI. Uključuje i druga merenja, kao što je obim struka, kako bi se potvrdio višak ili nezdrava raspodela telesne masti.
Definišemo dve kategorije gojaznosti na osnovu objektivnih znakova i simptoma lošeg zdravlja usled viška telesne masti.
Osoba sa kliničkom gojaznošću ima znake i simptome tekuće disfunkcije organa i/ili teškoće sa svakodnevnim aktivnostima svakodnevnog života (kao što su kupanje, odlazak u toalet ili oblačenje).
Postoji 18 dijagnostičkih kriterijuma za kliničku gojaznost kod odraslih i 13 kod dece i adolescenata. To uključuje:
otežano disanje uzrokovano dejstvom gojaznosti na pluća
srčana insuficijencija izazvana gojaznošću
povišen krvni pritisak
bolest masne jetre
abnormalnosti u kostima i zglobovima koje ograničavaju kretanje kod dece.
Osoba sa pretkliničkom gojaznošću ima visok nivo telesne masti koji ne izaziva nikakvu bolest.
Ljudi sa pretkliničkom gojaznošću nemaju nikakve dokaze o smanjenoj funkciji tkiva ili organa zbog gojaznosti i mogu nesmetano da obavljaju svakodnevne aktivnosti.
Međutim, ljudi sa pretkliničkom gojaznošću su generalno izloženi većem riziku od razvoja bolesti kao što su bolesti srca, neki kanceri i dijabetes tipa 2.
Klinička gojaznost je bolest koja zahteva pristup efikasnoj zdravstvenoj zaštiti.
Za one sa kliničkom gojaznošću, fokus zdravstvene zaštite treba da bude na poboljšanju zdravstvenih problema uzrokovanih gojaznošću. Ljudima treba ponuditi opcije lečenja zasnovane na dokazima nakon razgovora sa svojim zdravstvenim radnicima.
Lečenje će uključivati upravljanje komplikacijama povezanih sa gojaznošću i može uključivati specifičan tretman gojaznosti koji ima za cilj smanjenje masne mase, kao što su:
podrška promeni ponašanja oko ishrane, fizičke aktivnosti, spavanja i korišćenja ekrana
lekovi za kontrolu gojaznosti za smanjenje apetita, smanjenje telesne težine i poboljšanje zdravstvenih rezultata kao što su glukoza u krvi (šećer) i krvni pritisak
metabolička barijatrijska hirurgija za lečenje gojaznosti ili smanjenje zdravstvenih komplikacija povezanih sa težinom.
Za one sa pretkliničkom gojaznošću, zdravstvena zaštita bi trebalo da bude usmerena na smanjenje rizika i prevenciju zdravstvenih problema povezanih sa gojaznošću.
Ovo može zahtevati zdravstveno savetovanje, uključujući podršku za promenu zdravstvenog ponašanja i praćenje tokom vremena.
U zavisnosti od individualnog rizika osobe – kao što je porodična istorija bolesti, nivo telesne masti i promene tokom vremena – mogu se odlučiti za jedan od gore navedenih tretmana gojaznosti.
Razlikovanje ljudi koji nemaju bolest od onih koji već imaju bolest u toku omogućiće personalizovane pristupe prevenciji, upravljanju i lečenju gojaznosti uz prikladniju i isplativiju alokaciju resursa.
Ovi novi kriterijumi za dijagnozu kliničke gojaznosti će morati da budu usvojeni u nacionalne i međunarodne smernice kliničke prakse i niz strategija za gojaznost.
Kada se usvoji, obuka zdravstvenih radnika i menadžera zdravstvenih usluga, kao i edukacija šire javnosti, biće od vitalnog značaja.
Preoblikovanje narativa o gojaznosti može pomoći u iskorenjivanju zabluda koje doprinose stigmi, uključujući stvaranje lažnih pretpostavki o zdravstvenom statusu ljudi u većim telima. Bolje razumevanje biologije i zdravstvenih efekata gojaznosti takođe bi trebalo da znači da ljudi većeg tela nisu krivi za svoje stanje.
Ljudi sa gojaznošću ili koji imaju veće telo treba da očekuju personalizovane procene i savete zasnovane na dokazima, bez stigme i krivice.