Zašto bi dopuštanje većeg broja migranata u SAD moglo da podstakne ekonomiju

Zašto bi dopuštanje većeg broja migranata u SAD moglo da podstakne ekonomiju

Imigraciona politika koja bi omogućila većem broju migranata da legalno uđe i radi u zemlji mogla bi biti od koristi celokupnoj američkoj ekonomiji, kažu stručnjaci sa severoistoka.

„Reforma imigracije je lukava“, kaže Mindi Marks, vanredni profesor ekonomije na Univerzitetu Northeastern, „jer ima pobednike i gubitnike, i ono što ponekad nazivamo ‘skrivenim pobednicima’.

Imigracionu politiku je teško povezati sa dobicima od nje, jer su pozitivni efekti difuzni i skriveni, kaže ona, dok su oni koji su povređeni imigracijom koncentrisani i vidljivi. Istovremeno, migranti donose odluku da napuste svoju zemlju iz političkih, društvenih i ekonomskih razloga koje SAD neće moći da isprave kako bi zaustavile imigraciju.

Sredinom maja, Bajdenova administracija je ukinula naslov 42, odredbu iz Zakona o javnom zdravlju iz 1944. koja je dozvolila Trampovoj administraciji da zaustavi imigraciju 2020. zbog pandemije COVID-19. SAD su se vratile decenijama starom naslovu 8 Kodeksa saveznih propisa sa nekoliko nedavnih amandmana.

Naslov 8 dozvoljava imigrantima da zatraže azil ako izraze strah od progona ili torture, ili strah od povratka u svoju zemlju. Međutim, svi tražioci azila moraju prvo da podnesu zahtev za zaštitu u zemlji kroz koju su putovali da bi stigli do granice sa SAD.

Ako strani državljani budu uhvaćeni u ilegalnom prelasku granice, biće uklonjeni i podvrgnuti petogodišnjoj zabrani ili 10-godišnjoj zabrani ako budu uhvaćeni da ponovo ilegalno uđu u SAD.

Imigracija generalno ima više pozitivnih efekata na ekonomiju od negativnih, kaže Marks, što pokazuje nekoliko studija koje su pokušale da izmere posledice i legalne i ilegalne imigracije.

Sa ekonomske tačke gledišta, migranti se obično dele na niskokvalifikovane i visokokvalifikovane radnike.

Visokokvalifikovani radnici imaju mnogo manju konkurenciju američkih kandidata, kaže Marks. Ekonomija ima koristi jer visoko kompetentni pojedinci koji legalno rade u SAD plaćaju poreze i stvaraju potražnju za skupljim proizvodima i uslugama. Oni ubrzavaju inovacije, kaže ona, jer mnogi od njih postaju vlasnici patenata, na primer, i doprinose raznolikosti ideja i pogleda.

Ali većina migranata na granici trenutno su niskokvalifikovani radnici, kaže Marks.

Oni takođe mogu generisati potražnju za jeftinijim proizvodima i uslugama. Oni popunjavaju poslove u sektorima koji imaju nedostatak radne snage, kao što su poljoprivreda i briga o starijoj populaciji u staračkim domovima. Oni takođe preuzimaju poslove u uslugama nege dece i čišćenja, kaže Marks, što oslobađa neke visokokvalifikovane žene od obaveza u domaćinstvu i povećava stope učešća žena na tržištu rada.

Imigranti su takođe mobilniji i željni da se presele širom zemlje tamo gde su poslovi.

Legalna imigracija, kaže Marks, bolja je od ilegalne imigracije i za SAD i za same imigrante. Njihove plate rastu nakon dobijanja legalnog statusa. Oni mogu da plaćaju poreze i ulažu u sticanje više veština ili obrazovanja, znajući da će moći da rade duže vreme.

Često korišćen argument u raspravama o imigraciji je da američki državljani ne žele da rade na određenim poslovima.

„A kontraargument je da Amerikanci ne žele da rade ove poslove po preovlađujućoj stopi plata“, kaže Marks.

To znači da bi poslodavci morali da povećaju plate kako bi ograničili imigraciju i popunili radna mesta američkim radnicima. To bi moglo funkcionisati u nekim industrijama, kaže Marks, ali će takođe učiniti podsektor privrede neisplativim.

„To ima nizvodne efekte za potrošače“, kaže Marks. „Ako kompanije moraju da plate radnike više, na kraju će podići cene robe koja se proizvodi.

Uvoz će zameniti skupe lokalne proizvode, a neki sektori privrede bi nestali kao rezultat pokušaja da se obustavi snabdevanje radnika imigranata.

Veći broj imigranata, posebno onih koji su ušli u zemlju ilegalno ili ne mogu da rade, povećava fiskalne izdatke država na medicinske i socijalne usluge.

„Ljudi sa niskim primanjima, bez obzira da li ste imigrant ili građanin, ne plaćaju toliki porez, već koriste usluge“, kaže Marks.

Pojedinačne države snose veći fiskalni teret imigracije od savezne vlade, kaže ona, jer na saveznom nivou ilegalni imigranti ne traže federalne beneficije kao što je socijalno osiguranje, dok legalni imigranti doprinose naplati poreza.

Neki od ovih negativnih efekata, međutim, mogli bi se nadoknaditi sveobuhvatnom federalnom imigracionom politikom.

„Mogli bismo prepoznati da postoje neki troškovi i neke koristi“, kaže Marks. „Mogli bismo pokušati da napadnemo neke od prednosti i vratimo ih da pokrijemo troškove.

Na primer, savezna vlada bi mogla da naplati dolaznim legalnim imigrantima mogućnost ili vizu da rade ili dovedu rođake, kaže ona, što im može biti mnogo privlačnije od plaćanja krijumčarima. Ovaj prihod bi se zatim mogao preraspodeliti državama koje preuzimaju teret migranata i investirati u, na primer, programe bonova za hranu.

Međutim, verovatnoća da će bilo koji zakon o imigraciji uskoro proći kroz Dom i Kongres veoma je mala, kaže Nikolas Bošam, vanredni profesor političkih nauka.

On to delimično objašnjava porastom filibustera, ili sposobnošću da se odugovlači glasanje o predlogu zakona zbog tradicije neograničene debate u Senatu. Drugi razlog je velika razlika u mišljenjima republikanskih i demokratskih poslanika o imigraciji.

„Antimigrantska retorika postala je neka vrsta puta za podsticanje glasača umesto neslaganja zasnovanih na rasi“, kaže Bošam.

Dve strane obično raspravljaju o dva aspekta u raspravama o imigracionoj politici – bezbednosti granice i prelasku na državljanstvo za imigrante koji dolaze u SAD.

Postoji više šanse da se dve strane dogovore o predlozima za bezbednost granica, kaže Bošam, ali republikanci smatraju da predlozi demokrata nisu dovoljno restriktivni. Demokrate, u međuvremenu, neće podržati nikakve dodatne naknade za imigraciju, poput plaćanja za pravo na rad u SAD.

Ali neke demokrate ne žele da izgledaju slabi pred svojim biračkim telom podržavajući manje restriktivne predloge imigracione politike.

Bičemp smatra da bi Bajdenova administracija mogla da donese novu imigracionu politiku za dve godine, ako demokrate mogu da iznesu snop predloga za imigraciju koji bi se svideli obema stranama, a da se odriču nečega jedni za druge.

„Mogu da zamislim, za dve godine, ako se Bajden vrati u Belu kuću, a demokrate osvoje kontrolu i nad Predstavničkim domom i Senatom, možete zamisliti reformu, ako se otarase filibustera“, kaže on.