Nedavna istraživanja su otkrila da ljudi koji pate od misofonije, poremećaja koji uzrokuje intenzivne negativne reakcije na određene zvukove poput žvakanja ili disanja, mogu imati genetske veze sa anksioznošću, depresijom i PTSP-om. Studija sprovedena na Univerzitetu u Amsterdamu analizirala je genetske podatke i otkrila da osobe sa misofonijom imaju veću verovatnoću da nose gene povezane sa psihijatrijskim poremećajima i tinitusom. Takođe, pacijenti sa tinitusom često pokazuju psihološke simptome depresije i anksioznosti.
Ova istraživanja su takođe pokazala da postoji preklapanje genetskih faktora rizika između PTSP-a i misofonije, ukazujući na mogućnost zajedničkog neurobiološkog sistema koji može uticati na oba stanja. Međutim, važno je napomenuti da to ne znači da ova stanja nužno dele iste mehanizme, već da postoji sličnost u određenim genetskim faktorima.
Prethodna istraživanja su takođe pokazala da ljudi koji dožive misofoniju često internalizuju svoju nelagodu, pokazujući snažne veze sa osobinama poput brige, krivice, usamljenosti i neurotizma. Reakcije na zvuke koji pokreću misofoniju mogu se kretati od iritacije do ljutnje, ometajući svakodnevni život.
Interesantno je da ljudi sa poremećajem spektra autizma (ASD) imaju manju verovatnoću da će doživeti misofoniju, iako imaju smanjenu toleranciju na određene zvukove. Ovo otkriće sugeriše da su misofonija i ASD relativno nezavisni poremećaji u pogledu genetske varijacije.
Istraživači napominju da njihova studija ima ograničenja, pre svega u pogledu uzorka koji je uglavnom evropskog porekla, te se iste veze ne moraju pojaviti u drugim populacijama. Takođe, misofonija nije medicinski dijagnostikovana u ovim uzorcima, već se osobe samoprijavljivale, što može uticati na rezultate istraživanja.
Ova studija pruža osnovu za dalja istraživanja koja bi trebala da istraže biološke mehanizme iza misofonije. Važno je naglasiti da je ovo istraživanje objavljeno u okviru neuroznanosti i da neke od njegovih zaključaka zahtevaju dalje ispitivanje.
