Šta je ‘permisivno roditeljstvo’?

Šta je ‘permisivno roditeljstvo’?

Roditeljski stilovi igraju značajnu ulogu u razvoju i dobrobiti dece. Permisivno roditeljstvo, kao jasna suprotnost autoritativnim ili autoritarnim stilovima, privuklo je pažnju zbog svog uticaja na decu.

Ovaj članak se bavi permisivnim roditeljstvom, ispitujući njegovu definiciju, osobine, tehnike koje koriste permisivni roditelji i disciplinu u okviru ovog stila.

Američko psihološko udruženje (APA) kaže da su roditelji koji prihvataju ovaj stil „topli, ali mlitavi“. Popustljivi roditelji daju prioritet željama svoje dece, daju im značajnu autonomiju i izbegavaju sukobe.

„Oni ne uspevaju da postave čvrste granice, da pažljivo prate dečje aktivnosti ili zahtevaju odgovarajuće zrelo ponašanje svoje dece“, kaže APA.

Psiholog Francin Zeltser, direktorka službi za mentalno zdravlje u Psihološkoj grupi Menhetna u Njujorku, primetila je da se stilovi roditeljstva često klasifikuju prema nivoima topline i kontrole.

„Popustljivi roditelji pružaju visok stepen topline, pozivajući se na njihovu osetljivost na potrebe i želje svog deteta“, rekla je ona. „I, ovi roditelji pružaju nizak stepen kontrole, što znači da puštaju svoju decu da odlučuju.“

Popustljivi roditelji daju prioritet željama svoje dece, daju im značajnu autonomiju i izbegavaju sukobe. Umesto da nameću mnoga pravila, oni dozvoljavaju deci da sami shvate stvari. Popustljivi roditelji se često ponašaju više kao prijatelji nego kao autoriteti.

„Popustljivi roditelji su na volju svog deteta. Oni imaju tendenciju da budu preterano popustljivi sa ciljem da udovolje i umire. Nerado primenjuju pravila i učiniće mnogo da ne razočaraju svoje dete“, rekao je Zelcer.

Nedostatak pravila i očekivanja u permisivnom roditeljstvu može dovesti do nezdravih navika u ishrani, posebno grickanja, što može povećati rizik od gojaznosti i drugih zdravstvenih problema u kasnijem životu deteta. Deca u permisivnim domaćinstvima takođe uživaju veliku slobodu, kao što je odlučivanje o vremenu za spavanje, da li ili kada da rade domaći zadatak i kako da upravljaju vremenom ispred ekrana.

Dok deca permisivnih roditelja imaju tendenciju da imaju određeni nivo samopoštovanja i pristojnih društvenih veština, oni takođe mogu da ispoljavaju osobine kao što su impulsivnost, zahtevno ponašanje, sebičnost i nedostatak samoregulacije.

Evo nekoliko primera permisivnog roditeljstva prema MedicineNet-u:

Međutim, istraživanja su pokazala povezanost između permisivnog roditeljstva i povećanog rizika od upotrebe alkohola među tinejdžerima, veće stope lošeg ponašanja u školi i nižeg akademskog postignuća.

Zelcer je ponudio primer permisivnog roditeljstva.

„Pomislite na dete koje traži od svojih roditelja da budu deo bejzbol tima“, rekla je. „Dakle, roditelji su prijavili dete. Onda jednog dana dete kaže roditelju da ne želi da ide na njihovu utakmicu. A roditelj odgovara: „U redu, ne moramo da idemo“, dozvoljavajući dete donosi odluku. Ovakve situacije ne uspevaju da nauče decu o potrebi da ispune svoje obaveze. Oni su izneverili i svoje saigrače.“

Popustljivi roditelji imaju tendenciju da izbegavaju konfrontaciju i retko se upuštaju u disciplinske mere. Umesto da postavljaju eksplicitna pravila i očekivanja, oni usvajaju pristup bez ruku, omogućavajući deci da se snalaze u izazovima i uče iz sopstvenih iskustava.

Naglasak je na nezavisnosti i samootkrivanju. Ograničena upotreba discipline u permisivnom roditeljstvu može dovesti u pitanje uspostavljanje granica i promovisanje odgovornosti.

„Nažalost, deca popustljivih roditelja često razvijaju neke nepoželjne osobine ponašanja“, rekao je Zelcer. „Oni imaju tendenciju da imaju lošu samokontrolu, mogu biti egocentrični, imaju nisko samopoštovanje, pokazuju nepoštovanje autoriteta, au ekstremnim slučajevima mogu biti agresivni. Ali najžalosnije je to što ova deca nemaju razviti veštinu da budete otporni u suočavanju sa nedaćama.“

Permisivno roditeljstvo je poseban stil koji neguje otvoreno i negujuće okruženje u kome deca imaju slobodu da istražuju i izražavaju sebe, ali nedostatak strukture i jasnih granica može dovesti do izazova u pogledu samoregulacije i odgovornosti.

Sve u svemu, roditelji moraju uspostaviti ravnotežu između pružanja podrške i usmjeravanja, a da pritom uvedu neophodna ograničenja kako bi osigurali zdrav razvoj i dobrobit svoje djece.