Ako biste savršeno sledili korake u Idiotskom vodiču za pravljenje solarnog sistema, na kraju biste se našli sa zvezdom okruženom ravnim diskom od planetarnog materijala koji kruži relativno urednim, kružnim putanjama.
Ali disk našeg solarnog sistema je relativno iskrivljen, sa orbitama njegovih planeta blago nagnutim i više ovalnim nego kružnim. Šta se desilo sa tim?
Moguće je da je teški objekat upao u mešavinu rano u formiranju Sunčevog sistema, ostavljajući večni utisak na planetarnim orbitama, pre nego što je ovaj misteriozni umešač ponovo odlutao.
Hipoteza je predložena u novom istraživanju fizičara sa Univerziteta u Torontu Garetta Brauna i Hano Reina koji rade sa planetarnim naučnikom Univerziteta Arizone Renu Malhotra.
Čak i s obzirom na prava galaktička poravnanja, šanse da se to dogodilo su u najboljem slučaju oko jedan prema 1000 – daleko od konačnog objašnjenja, ali vredi zadržati hipotezu u zadnjem džepu u slučaju da se pojave potkrepljujući dokazi.
Sada je relativno jasni objekti izvan našeg Sunčevog sistema s vremena na vreme prevrćući se prema masi Sunca, obično dostižući dovoljnu brzinu na astronomskim udaljenostima da ponovo polete u kosmos. U 2017. godini, asteroid Oumuamua je uronio u i iz našeg Sunčevog sistema, pružajući astronomima savršenu priliku da razmišljaju o dugoj istoriji međuzvezdanih posetilaca.
Naravno, Oumuamuino prisustvo je bilo kao kap u jezeru. Šta ako nešto teže prođe kroz vode Sunčevog sistema?
Braun, Rein i Malhotra su izvršili zbrojeve, pronalazeći objekat negde između 2 i 50 puta veći od Jupiterove mase koji se kruži oko Sunca negde unutar Uranove orbite brzinom koja bi mu omogućila da pobegne moglo bi da gurne naše džinovske planete u orbite, a ne za razliku od ovih koje danas vidimo.
Rafinirajući svoje modele simulirajući oko 50.000 varijacija koje pada iz hipotetičkog klastera obližnjih zvezda, istraživači su otkrili da je najbolje podudaranje za ekscentrične orbite naše planetarne braće i sestara bila masa nešto više od 8 puta veća od Jupiterove, približavajući se sadašnjoj orbiti Mars brzinom od 2,69 kilometara u sekundi.
Dalje simulacije preletanja u unutrašnji Sunčev sistem otkrile su da bi jedna od naših planeta mogla biti izbačena sa terena u narednih 20 miliona godina u samo 2 procenta slučajeva. U svim ostalim, unutrašnje planete su ostale u malo izmenjenim, ali još uvek relativno harmoničnim orbitama.
Iako bi šanse za ovaj događaj bile male – negde između 1 prema 1000 i 1 prema 10 000 – prilike za takvo bacanje kockica možda nisu neuobičajene, sa Mlečnim putem punim odgovarajućih zvezdanih jata.
„Drugim rečima, ne moramo da tražimo iglu u plastu sena da bismo pronašli odgovarajući susret“, pišu autori u izveštaju koji tek treba da bude recenzent.
Sa najbližom zvezdom koja je trenutno udaljena više od 4 svetlosne godine, lako je zamisliti naše mesto u galaksiji kao relativno izolovano. Ipak, kao i naša planeta, Sunce je na putu koji ga približava drugim usamljenim zvezdama i zvezdanim jatima, a da ne spominjemo hladne, mračne planete koje lutaju lutalice u međuzvezdanom prostoru.
Ne zna se šta se sprema našoj maloj čudnoj porodici planeta u budućnosti. Ali postoji prolazna šansa da se Sunčev sistem jednog dana nađe još više iskrivljen nego danas.