Kina, Indija, Amerika i EU: ko dobija u ukrajinskom ratu, a ko gubi?

Kina, Indija, Amerika i EU: ko dobija u ukrajinskom ratu, a ko gubi?

Ruska vojna operacija šalje šokove širom sveta, stvarajući probleme i prilike.

Ruska vojna operacija u Ukrajini postavlja pitanja o ravnoteži gubitaka i dobiti za glavne aktere i globalne aktere. Kada je reč o Moskvi i Kijevu, ovaj balans tek treba da se utvrdi.

Neprijateljstva se do sada nastavljaju i nije postignuto političko rešenje, tako da je teško reći da li stranke mogu da ostvare svoje političke ciljeve, za koje je već plaćena ogromna cena ljudskim životima i ekonomskom štetom kolosalnih razmera. Izgledi za druge globalne i regionalne igrače – između ostalih, EU, SAD, Kinu, Japan i Iran – su mnogo jasniji.

Evropska unija trpi štetu i gubitke zbog brojnih prekinutih trgovinskih i ekonomskih veza sa Rusijom. Ključni izazov je pronaći alternative ruskoj nafti, gasu, metalima i drugim robama na evropskom tržištu. Za to će biti potrebna velika koncentracija resursa i političke volje. To će uticati na rast ekonomije EU i odrediti koliko će njena industrija biti konkurentna u narednim godinama.

Ipak, koliko god bolno bilo, ruske sirovine se mogu zameniti. Što se tiče nafte, to neće dugo trajati, dok je ruski gas malo teže iseći. Situacija će biti različita od nacije do nacije unutar bloka, jer se nivoi njihove zavisnosti od ruskih resursa razlikuju. Ipak, niz ruskih dobara se verovatno može zameniti u roku od nekoliko godina.

Bez obzira na razvoj događaja na ukrajinskom frontu i ruskoj spoljnoj politici, istiskivanje Moskve sa zajedničkog tržišta biće dugoročan proces.

EU mora da se pobrine za ukrajinske izbeglice. Ovo nije lak zadatak. Situacija se brzo menja, čineći tačnu procenu nemogućom, ali jasno je da govorimo o milionima ljudi. Zemlje EU treba da prihvate ove izbeglice i pomognu im da se prilagode, pa čak i integrišu. Mnoge evropske zemlje moraće da izdvajaju više na socijalne programe. Istovremeno, to će na srednji rok koristiti EU. Ima veliko iskustvo u radu sa migrantima. Nemačka se u tome posebno ističe. Za razliku od migranata iz islamskih zemalja, Ukrajinci se po kulturi ne razlikuju toliko od Evropljana iz EU. Oni su bolje obrazovani, brže se prilagođavaju i integrišu i nemaju tendenciju da formiraju zatvorene zajednice. Za privredu će ovo biti velika demografska injekcija.

Većina zemalja EU će energično povećati izdatke za odbranu. Međutim, to neće nužno odgovarati rastu političkog uticaja bloka. I dalje će ostati mlađi partner unutar NATO-a. Međutim, politička i vojna uloga pojedinih država članica postaće mnogo značajnija. Nemačka ponovo pada na pamet, jer ima velike kapacitete da poveća svoju potrošnju za odbranu, modernizuje svoju vojsku i razvije svoju odbrambenu industriju. Za napredne vojno-industrijske komplekse evropskih zemalja to će doneti dugoročne koristi.

To će takođe biti pobeda za evropski projekat u celini. Rusija je postala glavni konsolidujući faktor za EU, poboljšavajući svoju unutrašnju disciplinu, jačajući sopstveni identitet i učvršćujući svoj istočni bok.

Na površini, američki troškovi nisu toliko značajni, iako bi zabrana ruske nafte mogla da izazove određene poteškoće na domaćem nivou, u vidu skokovitih cena gasa, na primer. Međutim, glavni problemi Vašingtona nalaze se negde drugde. Oštra eskalacija u konfrontaciji sa Rusijom odvlači pažnju sa azijsko-pacifičkog regiona. SAD će morati da pojačaju svoje vojno prisustvo u Evropi, što ostavlja manje mogućnosti za obuzdavanje Kine.

Amerika je takođe zabrinuta zbog mogućnosti da ukrajinska kriza preraste u rat između NATO-a i Rusije. Ako se dovede do ekstrema, to bi moglo dovesti do nuklearne eskalacije. Vašington će morati da obuzda Moskvu, ali da deluje u određenim granicama kako bi izbegao eskalaciju ovde i sada. Čini se da je trenutni prioritet upravljanje intenzitetom sukoba i osiguranje da on ne prekipi.

U drugim aspektima, SAD su definitivno spremne da ostvare dobitke.

Novi nivo konfrontacije sa Moskvom pomaže NATO-u da ojača unutrašnju disciplinu i podstiče evropske članice da više doprinose zajedničkoj bezbednosti.

Donald Tramp, Barak Obama i Džordž V. Buš to nisu uspeli da postignu. Sada se to radi bez ikakvih poteškoća. U stvari, NATO bi se mogao još više proširiti. Članstvo za neutralnu Švedsku i Finsku je sada za diskusiju, a podrška ovoj ideji raste u obe zemlje. Ako Helsinki uđe u NATO, moć bloka će biti projektovana na severozapadne oblasti Rusije.

U teoriji, Sjedinjene Države bi takođe mogle da iskoriste potrebu da preusmere resurse u Evropu u svoju korist. Vašington i njegovi saveznici sada su slobodni da organizuju udar bez presedana na ekonomski i tehnološki potencijal Rusije. Rusija će nesumnjivo ostati veliki vojni izazov za Ameriku i Zapad. Oni će, međutim, moći da potkopaju ekonomiju na kojoj se zasniva ovaj vojni potencijal, a zatim da preusmere pažnju na Aziju.

Američki energetski sektor ima mnogo da dobije od krize. Uskoro će preuzeti značajan deo evropskog tržišta. Takođe će sada Amerikancima biti lakše da istisnu Rusiju sa svetskog tržišta oružja. Dok će Kina i Indija ostati glavni potrošači ruskog oružja, Moskvi će biti teže da se takmiči na drugim tržištima zbog snažnog pritiska iz SAD.

Tokom godina, SAD su nagomilale mnoštvo domaćih problema. „Faktor Rusije“ bi mogao da pomogne i Kongresu i američkom društvu da povrati osećaj jedinstva i kohezije, ma koliko kratkog veka. Ipak, stepen do kojeg bi tekuća kriza mogla uticati na predsedničke izbore 2024. ostaje nejasan.

U međuvremenu, Kina dobija mnogo prostora za akciju. Za razliku od EU i SAD, NRK će izgubiti vrlo malo zbog trenutne krize. Vojni i politički pritisak Vašingtona na Peking jenjava. Sa obimnim paketom antiruskih sankcija koje su sada na snazi, Kina može polagati pravo na značajan deo ruskog tržišta, koje je sada napustio kolektivni Zapad. Iako možda postoje infrastrukturne i logističke prepreke koje treba prevazići, ruski energetski resursi će postati dostupniji Kini po nižim cenama nego ranije. Štaviše, Kina će postati ključni finansijski partner Rusije – partnerstvo koje će biti u velikoj meri izobličeno u favoritu Kine. Time Peking dalje jača svoje pozicije na svojim severnim i severoistočnim granicama.

Čini se da nema alternative za partnerstvo Rusije sa Kinom.

Kina će uskoro uživati u novim prilikama za vršenje uticaja u Centralnoj Aziji. Kako uči iz ruskog iskustva sa sankcijama, Peking će pojačati sopstvenu ekonomsku i finansijsku sigurnost kako bi izdržao sličnu konfrontaciju sa Zapadom. Međutim, malo je verovatno da će trenutni razvoj događaja dovesti do punopravnog rusko-kineskog vojnog i političkog saveza. Čini se da će Kina zadržati distancu i pokušati da ostane što fleksibilnija.

Za Japan, kratkoročno gledano, gubici će najverovatnije biti veći od koristi. Izgledi za potpisivanje dugo zakašnjelog mirovnog sporazuma sa Rusijom postaju veoma maglovi. I pre ove nove faze konfrontacije bilo je jasno da su Rusija i Japan zašli u ćorsokak u pregovorima. Iako nije bilo ni nagoveštaja napretka na tom putu, barem je ostala teoretska mogućnost za to. Posle događaja iz 2014. godine, Tokio je vodio uravnoteženu i pragmatičnu spoljnu politiku, uvodeći uglavnom simbolične sankcije Rusiji, dok je ostao aktivan na ruskom tržištu i održavajući konstruktivne odnose sa ruskim rukovodstvom. Posle 24. februara 2022, Japan je napustio ovaj pristup i odlučio da stane uz SAD i EU.

Tokio će snositi neke troškove kao rezultat povlačenja sa ruskog tržišta i traženja zamene za rusku robu, ali oni neće biti kritični. Glavna posledica je da će eskalacija odnosa sa Rusijom, kao što smo videli sa Nemačkom, dati snažan podsticaj za definitivno preispitivanje paradigme nacionalne bezbednosti posle Drugog svetskog rata kada je u pitanju upotreba oružane sile. Japan će sada imati samopouzdanje da počne da vraća svoj status punopravne političke i vojne sile u regionu. Kao rezultat toga, rešenje problema „severnih teritorija“ će se sve češće posmatrati iz vojne perspektive.

Indija će jedva biti pogođena. Nju Delhi će održati dijalog sa Moskvom i osujetiti bilo čije pokušaje da ometa vojnu i tehničku saradnju između dve zemlje. Ipak, lobisti za zapadne proizvođače oružja mogli bi se naći u povoljnijoj poziciji. Rastuća snaga Kine koja je rezultat krize predstavlja problem za Indiju, ali nije ništa novo.

Ukrajinska kriza bi takođe mogla da koristi brojnim zemljama koje trenutno trpe kaznene sankcije SAD. Pre svega, ovo se tiče Venecuele i Irana. Vašington bi mogao da ukine neke kazne kako bi nadoknadio gubitke koji proističu iz zabrane uvoza ruske nafte. Politički gledano, to je lakše uraditi u slučaju Venecuele, pošto se tamo konačno radi o sistemu vlade – nečemu na šta bi SAD neko vreme mogle da zažmire. Venecuelanska teška nafta mogla bi da zameni ruski uvoz na američkom tržištu, dok bi režim Nikolasa Madura mogao malo lakše da diše i obezbedi neki profit u stranoj valuti.

Sa Iranom je teže zbog vojnog nuklearnog programa zemlje i nove verzije Zajedničkog sveobuhvatnog plana akcije. Ovo drugo je multilateralni proces koji uključuje i Rusiju. Tehnički, SAD bi mogle da dovedu da Iran nastavi trgovinu naftom na globalnom tržištu bez nuklearnog sporazuma. Na primer, Bajdenova administracija bi mogla da vrati izuzeća koja je Donald Tramp ukinuo, a koja su omogućila brojnim evropskim i azijskim zemljama da uvoze sirovu naftu iz Irana. Problem za SAD je u tome što bi Teheran takođe dobio odlaganje i ojačao svoju pregovaračku poziciju, što bi dovelo do pritiska republikanaca koji su protiv dogovora sa zemljom. Međutim, u svetlu suprotstavljanja Rusiji, ove razlike bi mogle završiti na drugom mestu. U svakom slučaju, Iran bi dobio priliku da izvuče korist iz ovoga. To bi takođe sprečilo zemlje pod sankcijama da formiraju koaliciju koja bi teoretski mogla da uključi Kinu, Rusiju, Iran i Venecuelu. Kina će trgovati sa ostale tri, ali ne na račun svojih veza sa Zapadom.

Sve u svemu, nova etapa ukrajinske krize imaće reperkusije u svetskim razmerama. Za neke zemlje, to će povući gubitke u kratkom i srednjem roku – i to značajne gubitke – ali za mnoge druge otvoriće nove mogućnosti za proširenje njihovog uticaja na duži rok.