Ubrizgavanje sumpora u atmosferu može predstavljati opasne rizike

Ubrizgavanje sumpora u atmosferu može predstavljati opasne rizike

Kako skoro svaki klimatski indikator postaje sve strašniji, pozivi na ekstremne tehnološke popravke postaju sve glasniji. Međutim, studija za studijom otkriva da kockanje sa prinudnim geoinženjeringom dolazi sa sopstvenim opasnim rizicima.

Novo istraživanje upozorava da ako ubrizgamo čestice sulfata u atmosferu kako bismo pokušali da reflektuju sunčevu svetlost i oponašaju efekte hlađenja vulkanskih erupcija, a one ne završe u pravom položaju, mogle bi da izazovu dalje zagrevanje i još gore klimatske anomalije od paljenja staklenika. gasovi kao i obično.

„Otkrili smo da su neki štetni efekti ove injekcije sličnih razmera kao i od samih klimatskih promena u nekim regionima“, pišu u svom radu naučnik o atmosferi ETH Cirih Elija Vunderlin i njegove kolege.

Tim je koristio aerosolno-hemijske klimatske modele i principe mikrofizike da bi simulirao ponašanje sulfatnih aerosola ako bi se ubrizgali u stratosferu iznad ekvatorijalnih širina.

Ekvator je ranije identifikovan kao ciljno mesto jer bi aerosoli ostajali tamo najduže.

„Potvrđujemo da bi se povećanjem količine ubrizgavanja efikasnost hlađenja smanjila“, pišu istraživači.

Njihovi rezultati otkrivaju da kada nivoi čestica sumpora u atmosferi dostignu novu ravnotežu dve do tri godine nakon predloženog ubrizgavanja, može se postići hlađenje planetarne površine od oko 1 °C.

Međutim, takođe će doći do jakog zagrevanja u nižoj tropskoj stratosferi, zahvaljujući sulfatu koji apsorbuje dugotalasnu toplotu koja zrači sa površine Zemlje.

Ako i tokom ovog vremena emisije gasova staklene bašte nastave da rastu (nemamo dokaza da mi ljudi usporavamo sa tim), vremenski sistemi na severnoj hemisferi će postati ekstremniji tokom zime, menjajući način na koji cela dva sloja atmosfere, stratosfera i troposfera, interakciju .

„Pokazali smo da ovo zagrevanje značajno utiče na meridionalni temperaturni gradijent u stratosferi, čime se menjaju zonski vetrovi, ozonski omotač, [i] transport vodene pare iz troposfere“, objašnjavaju Vunderlin i tim, „čak i izazivaju veće anomalije od nesmanjenog gasa staklene bašte emisije“.

Štaviše, povećanje koncentracije aerosola u stratosferi moglo bi da gurne kretanje atmosferskih hemikalija (uključujući aerosole) u dvogodišnji umesto u godišnji ciklus.

Modeli su otkrili da povećanje debljine sloja aerosola stratosfere dovodi do nižih stratosferskih vetrova, produžavajući trajanje prirodnog ciklusa.

„[Ovo pokazuje] sposobnost aerosola da modulišu sopstvene puteve transporta u stratosferi i vreme boravka“, pišu istraživači.

Posledice takve promene ciklusa imale bi ogromne implikacije na vremenske prilike, uključujući povećan rizik od poplava u Evropi.

Tim sugeriše da bi se drugi potencijalni aerosoli mogli istražiti kako bi se ublažili neki od ovih problema, kao što je dijamant jer neće apsorbovati površinsku toplotu Zemlje, ili kalcit koji ne bi ometao ozonske omotače.

„Međutim, ovo bi moglo predstavljati druge (nepoznate) izazove, koje treba dalje istražiti“, upozoravaju oni.

Njihovi nalazi doprinose rastućoj listi istraživanja koja naglašavaju rizike prisilnog geoinženjeringa, koji uključuju gubitak većeg dijela ozonskog omotača, promjenu globalnih obrazaca kiše i dalje poremećaje u ekološkim sistemima.

Alternativno, jedna vrsta geoinženjeringa predstavlja daleko manji rizik i garantuje koristi. Obnavljanje prirodnih ekosistema ima ogroman potencijal da pomogne stabilizaciji naše klime bez uvođenja tako ekstremnih rizika i nepoznanica.

Međutim, uprkos tome što je mnogo sigurnija i sigurnija opklada, čini se da ova opcija ne privlači ni približno toliko pažnje, fanfara ili finansiranja.

Bez obzira na buduće strategije, prelazak sa fosilnih goriva je od suštinskog značaja za rešavanje naše klimatske situacije. Međutim, upotreba nastavlja da raste, a korporacije koje primaju javna sredstva ostvaruju rekordne profite.

Ovo istraživanje je objavljeno u Geophysical Research Letters.