Nedavna studija sa Stanforda otkriva „mikromunja“ koji stvara organska jedinjenja za život. Ovo menja model biogeneze i otvara nove puteve za razumevanje života.
Istraživači sa Stanford univerziteta su pokazali da fenomen koji nazivaju „mikromunja“ može generisati organske komponente neophodne za život. Ova otkrića predstavljaju blažu verziju dugo raspravljanog Miller-Urey modela biogeneze. Njihovi eksperimenti pokazuju da prskanje naelektrisanih kapljica vode može razmenjivati elektrone u malim iskrama svetlosti.
Iako rezultati ne objašnjavaju kako su se osnovne molekuli spojili u prve replicirajuće ćelije, predstavljaju još jedan mogući put za sintezu jedinjenja koja čine osnovu proteina i DNK. „Mikroelektrični ispusti između suprotno naelektrisanih kapljica vode stvaraju sve organske molekule koje su ranije primećene u Miller-Urey eksperimentu,“ kaže glavni autor i hemičar Richard Zare.
U 1952. godini, američki hemičar Stanley Miller je sproveo seriju sada poznatih eksperimenata pod nadzorom dobitnika Nobelove nagrade Harolda Ureya. Kombinovanjem zagrejane vode i jednostavnih gasova kao što su metan i amonijak, Miller je pokazao da je moguće stvoriti razne amino kiseline primenom električne iskrice.
Iako je relevantnost rezultata eksperimenta za drevne uslove na Zemlji bila predmet rasprave, Miller-Urey studija je bila prekretnica u nastojanju da se opiše kako se jednostavni elementi kao što su ugljenik, vodonik i azot mogu spojiti na složene načine bez vođenja postojećih oblika života. Munja bi mogla da obezbedi energiju potrebnu za ove hemijske reakcije, ali naši okeani su ogromni i duboki.
Inspirisani nedavnim eksperimentima koji su otkrili da razlika u naponu između kapljica vode može fiksirati azot u azotne okside, Zare i njegovi saradnici su sproveli sopstvene eksperimente kako bi otkrili pravu moć unutar oblaka pare. Njihovo snimanje visok brzinom kapljica vode otkrilo je emisiju fotona svaki put kada su elektroni skakali između masa različitih veličina i naelektrisanja.
Prskanjem magle u gasnu mešavinu azota, metana, amonijaka i ugljen-dioksida, istraživači su posmatrali formiranje većih molekula koje uključuju nukleinske kiseline uracil, amino kiselinu glicin i vodonik cijanid – prekursora za supu drugih organskih gradivnih blokova. Ovo ne isključuje brojne druge moguće puteve za formiranje hemijskih prekursora života, bilo iz munje, udarca meteora ili donetih na leđima kometa.
Ako ništa drugo, to bi moglo ukazivati na neizbežnost biohemije širom Univerzuma. Gde god da se voda pretvara u maglu u pravim gasovima, možemo očekivati da život ima šansu da se formira. „Na ranoj Zemlji, bilo je prskanja vode svuda – u pukotinama ili protiv stena, i ona se može akumulirati i stvoriti ovu hemijsku reakciju,“ kaže Zare. „Mislim da ovo prevazilazi mnoge probleme koje ljudi imaju sa Miller-Urey hipotezom.“ Ova istraživanja su objavljena u časopisu Science Advances.
