Nova studija donosi fascinantne uvide u ekosistem iz rane krede, fokusirajući se na formaciju Paja, geološku formaciju u Kolumbiji, koja je bila domaćin nekim od najimpresivnijih morskih gmizavaca. Ova istraživanja rasvetljavaju kako je ovaj drevni okeanski ekosistem podržao razvoj predatora na visokom trofičkom nivou, uključujući neke od najvećih morskih zveri tog doba, poput pliosaurusa, ogromnih reptila sličnih delfinima, i drugih morskih predatora.
Trofički nivoi u ekosistemu označavaju različite nivoe u prehrambenom lancu. Na najnižem nivou se nalaze primarni proizvođači (kao što su alge), dok viši nivoi uključuju potrošače koji se hrane drugim organizmima, počevši od biljojeda pa sve do vršnih predatora koji love druge mesoždere. U savremenim okeanima, tipičan trofički nivo dostiže 5 ili 6, sa vršnim predatorima poput kitova, ajkula i orki. Međutim, tokom rane krede, okeani su bili bogati i pružili su prostor za razvoj čak sedmog trofičkog nivoa – razmislite o gigantskim predatorima koji su lovili druge velike mesoždere.
U to vreme, nivoi mora su bili viši, a mnogo područja bila su pokrivena toplim, plitkim morem. Ekosistem Paja bio je bogat raznim vrstama, uključujući ogromne reptile poput ihtiozaura (slični delfinima), krokodilske predatore – teleosauruse i masivne pliosauruse koji su dosezali dužinu veću od 10 metara. Ovaj ekosistem je bio dom za visoke trofičke nivoe, koji su podržavali razvoj pretećih predatora.
Kako bi bolje razumeli ovaj drevni ekosistem, istraživači su rekonstruisali mrežu ishrane koristeći fosilne podatke pronađene u formaciji Paja. Analizirali su veličinu tela životinja, njihove prehrambene navike i druge adaptacije, i koristili analogije sa modernim morskim ekosistemima da bi formirali preciznu mrežu koja ilustruje kako su vrste bile povezane u tom ekosistemu. Ovaj metod je primenjen i na današnje ekosisteme, ali je nedavno postao popularan i u paleoekološkim istraživanjima.
Naučnici napominju da bi bilo vrlo teško da su gigantski predatori u Paji mogli evoluirati bez bogatog ekosistema koji bi podržao njihove prehrambene potrebe. Mreža hrane morala je biti vrlo složena i raznolika, uključujući mnoge vrste riba, amonite i druge organizme sa nižih trofičkih nivoa, kako bi podržala veliki broj predatora na višim nivoima.
Studija ne samo da daje uvid u specifičan ekosistem iz rane krede, već ima i širi značaj za razumevanje evolucije morskih ekosistema i ulogu velikih predatora. Istraživači se nadaju da će njihovo istraživanje pomoći u odgovaranju na ključna pitanja o tome kako su se morske mreže hrane razvijale kroz istoriju, uključujući poreklo i uticaj „izuzetno velikih predatora“ kao što su pliosaurusi.
Ova istraživanja doprinose boljem razumevanju kako su složeni ekosistemi evoluirali u prošlim geološkim periodima, kao i kako ti ekosistemi podržavaju biodiverzitet danas. Studija o formaciji Paja takođe postavlja temelje za buduća istraživanja fosilnih ekosistema i može pomoći naučnicima da bolje shvate evolucijske procese koji oblikuju današnji život na Zemlji.
U konačnici, ovo istraživanje može pružiti uvid u to kako bi današnji ekosistemi mogli da se razvijaju, posebno u kontekstu klimatskih promena i zaštite biodiverziteta.
