Industrija robotike bi trebalo da stvara robote koji bi mogli da se reprogramiraju i prenamene za druge zadatke kada se završi životni vek, savetuju istraživači Univerziteta u Bristolu i Univerziteta Zapadne Engleske.
Studija, objavljena u časopisu Ka autonomnim robotskim sistemima, ima za cilj da izazove pojedince koji rade u industriji robotike i u akademskim krugovima da uoče efekat koji njihov rani rad može imati na dugoročnu upotrebu robotskog sistema.
S obzirom da se 80% uticaja robota na životnu sredinu odlučuje tokom početnih faza dizajna životnog ciklusa proizvoda, stručnjaci tvrde da je od suštinskog značaja da istraživači, dizajneri i proizvođači razumeju ograničenja recikliranja elektronskog proizvoda na kraju njegovog životnog veka, i umesto toga uzmu u obzir druge opcije koje su moguće za pomeranje proizvoda i industrije ka održivom životnom ciklusu.
Ponovna namena, u poređenju sa ponovnom upotrebom, jedinstvena je za robote, jer sistemi mogu da se u potpunosti reprogramiraju i integrišu sa novim hardverom, što rezultira proizvodom koji je i dalje robot, ali sa različitom korisnošću od originala.
Helen McGloin sa Fakulteta za nauku i inženjerstvo u Bristolu objasnila je: „Bez obzira da li smo u industriji, akademskoj zajednici ili široj javnosti, svi smo svesni rastućih gomila e-otpada koji se proizvodi širom sveta.
„Ovo istraživanje rezimira rast nivoa elektronskog otpada i opasnosti po planetu i ljude koje to uzrokuje.
„Globalni monitor za e-otpad koji je proizveo UN ističe samo u 2019. godini da je proizvedeno 54 miliona metričkih tona e-otpada, a očekuje se da će to porasti na 75 miliona metričkih tona do 2030.
Trenutno, roboti i robotski sistemi nisu klasifikovani kao elektronski otpad, međutim autori tvrde da ispunjavaju trenutne definicije i da će stoga verovatno biti uključeni u obim e-otpada u budućnosti. Sa ovom klasifikacijom će doći do dodatnog razmatranja robotske industrije i načina na koji dizajnira i planira kraj životnog veka elektronskih robotskih proizvoda.
Kao i sa drugim elektronskim proizvodima, postoje i postojaće različite opcije šta da se radi sa robotom kada dođe do kraja svog primarnog života. Trenutno, mnoga preduzeća, istraživački centri i univerziteti „hiberniraju“ svoj robotski elektronski otpad—gde se e-otpad skladišti neko vreme bez upotrebe.
McGloin dodaje: „Nivoi elektronskog otpada rastu svake godine širom sveta, a uvođenje novih robotskih proizvoda u domove, škole i radna mesta samo će doprineti ovom problemu u bliskoj budućnosti.
„Iako reciklaža može izgledati kao laka opcija za rešavanje elektronskog otpada, njome se tako često pogrešno upravlja da se moraju tražiti alternative. Ovaj rad pokušava da izazove sve one u industriji robotike da razmišljaju kreativno i preventivno u dizajniranju za kružnu ekonomiju. „
Tim je takođe istakao niz izazova za implementaciju prenamena u industriji robotike, kao što je procena ekonomske održivosti i održivosti životne sredine, dokazivanje tehničke sposobnosti prenamene robota, rešavanje stavova prema kružnoj ekonomiji korišćenjem podsticaja i zakona.
Oni će sada istražiti dalje stavove potrošača prema polovnih robotima, stavove industrije prema e-otpadu, pravo na popravku, prenamjenu i kružnu ekonomiju, kao i procese za prenamjenu robota i barijere za kružnu ekonomiju u industriji robotike.
Ovaj uvodni rad se fokusira na pregled literature i primenjuje i analizira koncepte iz drugih oblasti elektronske industrije u kontekstu industrije robotike.
