Utvrđeno je da digitalna biblioteka Internet arhiva krši autorska prava

Utvrđeno je da digitalna biblioteka Internet arhiva krši autorska prava

„Informacije žele da budu besplatne“ — ali po koju cenu?

Internet arhiv je osnovan 1996. godine kao neprofitna digitalna biblioteka, sa ciljem da obezbedi „univerzalni pristup svom znanju“. Počelo je sa projektom očuvanja World Wide Weba. Njegova Wayback Machine, razvijena 2001. godine, učinila je automatski arhivirani sadržaj dostupnim javnosti.

Internet arhiv je 2005. godine počeo da digitalizuje knjige i počeo da arhivira televizijske programe kasnih 2000-ih. Od 2006. godine takođe pruža uslugu pretplate na veb arhiviranje institucijama i pojedincima, omogućavajući im da kreiraju digitalne arhive i čuvaju kolekcije digitalnog sadržaja.

Takođe 2006. godine osnovala je Otvorenu biblioteku. Njegova vizija je bila da postane univerzalna baza podataka knjiga sa veb stranicom za svaku ikada objavljenu knjigu i javna biblioteka dostupna na vebu koja nudi pun pristup knjigama u digitalnim formatima.

2020. grupa izdavača je tužila. Tri godine kasnije, Internet arhiv je izgubio.

Pozajmljivanje knjiga koje su van autorskih prava nije kontroverzno, ali je distribucija dela zaštićenih autorskim pravom Internet arhiva problematična.

Portal Otvorene biblioteke oslanjao se na praksu poznatu kao kontrolisano digitalno pozajmljivanje, koja omogućava bibliotekama da pozajmljuju digitalizovani naslov umesto fizičkog na kontrolisan način u skladu sa doktrinom poštene upotrebe i poštene prodaje. Samo jedna osoba može da pozajmi bilo koju kopiju istovremeno na ograničeni period. Zajmoprimcima nije dozvoljeno da kopiraju, zadržavaju ili distribuiraju fajl.

Omogućavanje pristupa knjigama na ovaj način bez dozvole ili plaćanja izdavačima ili autorima je osuđeno kao „flagrantno kršenje autorskih prava i autorskih prava“.

U martu 2020, kada je Internet arhiv stvorio Nacionalnu biblioteku za hitne slučajeve kao odgovor na pandemiju COVID-19, uklonili su ograničenje čekanja. Upravo je ovaj razvoj događaja podstakao četiri glavna izdavača — Hachette, HarperCollins, John Wiley & Sons i Penguin Random House — da podnesu tužbu protiv Internet arhive u junu 2020.

Tužbu su podržale neke autorske organizacije, kao što su Udruženje autora u Sjedinjenim Državama i Australijsko društvo autora, ali ne sve. U septembru 2022. godine, preko 300 autora potpisalo je otvoreno pismo pozivajući izdavače da „prestanu sa naporima da potkopaju suštinske doprinose biblioteka pristupačnom i inkluzivnom svetu knjiga“, kampanju koja je naširoko osuđena kao obmanjujuća.

Postoji značajna razlika između kompanije koja deli digitalne datoteke sa globalnom publikom bez ikakve licence ili plaćanja autorima ili izdavačima i javnih biblioteka, koje učestvuju u tradicionalnim kanalima prodaje i opslužuju određenu publiku.

Kao odgovor na tužbu, Nacionalna biblioteka za vanredne situacije, koja je obuhvatala 1,4 miliona „skorašnjih“ knjiga i preko dva miliona knjiga u javnom vlasništvu, zatvorena je 16. juna 2020.

Sud južnog okruga Njujorka izdao je svoju konačnu naredbu u predmetu Hachette protiv Internet arhive 24. marta 2023. Utvrdio je da je Internet arhiv odgovoran za kršenje autorskih prava. Presudom o saglasnosti od 11. avgusta zabranjeno je Otvorenoj biblioteci da skenira ili distribuira komercijalno dostupne knjige u digitalnim formatima.

Ova odluka ostavlja zabrinjavajuću prazninu: ona se ne odnosi na fizičke knjige koje trenutno nisu dostupne digitalno. Kao što mi je Olivija Lančester, izvršna direktorka Australijskog društva autora, primetila u mejlu: „Postoji komercijalno tržište za licenciranje digitalnih knjiga, o čemu svedoči Neiskorišćeni projekat u Australiji. Omogućavanjem Internet arhivi da zadrži digitalizovane verzije štampanih knjiga sve dok nije dostupno nijedno izdanje e-knjige, potkopano je validno buduće tržište za autore. Na primer, autori radova koji su izašli iz štampe mogu izabrati da kasnije objave svoje delo u formatu e-knjige i unovče to izdanje. Nedostatak u sudskom presuda je da ih Internet arhiv može pobediti — i besplatno obezbediti njihov rad.“

Udruženje američkih izdavača videlo je presudu kao snažan znak podrške vlasnicima autorskih prava, koji bi trebalo da budu u mogućnosti da „istražuju, stvaraju i licenciraju različita tržišta autorskih prava za svoja dela bez straha od prisvajanja od glumaca koji ne rade ništa da ulažu u ili transformiše autorov izraz“.

Internet arhiv je primio presudu — na koju se može uložiti žalba — kao napad na „tradicionalno pravo biblioteka da poseduju, pozajmljuju i čuvaju knjige“. Ali kako priznaje direktor njenih bibliotečkih usluga Kris Frilend,

„Ovaj slučaj ne dovodi u pitanje mnoge usluge koje pružamo sa digitalizovanim knjigama, uključujući međubibliotečku pozajmicu, povezivanje citata, pristup za onesposobljene za štampanje, rudarenje teksta i podataka, kupovinu e-knjiga i stalnu donaciju i čuvanje knjiga.“

Ishod sudskog spora može da utiče na sudbinu kontrolisanog digitalnog pozajmljivanja u širem smislu. Druge biblioteke u Kanadi i SAD usvojile su ovu praksu kao alternativu daleko skupljem i restriktivnijem licenciranju e-knjiga.

Skala je, međutim, drugačija. Dok Internet arhiv tvrdi da deli misiju biblioteka da obezbede pristup knjigama za javno dobro, sud ga je zamerio zbog eksploatacije i profitiranja od materijala zaštićenog autorskim pravima bez obeštećenja izdavačima i stvaraocima.

Iako se Internet arhiv nalazi u SAD, njegove aktivnosti utiču na zarade autora u Australiji. Godine 2019. Australijsko društvo autora savetovalo je autore da traže svoja dela u Otvorenoj biblioteci, kontaktiraju platformu i zatraže uklanjanje svojih publikacija.

Za razliku od Kanade i SAD, kontrolisano digitalno pozajmljivanje, generalno, nije dozvoljeno u Australiji. Jo Kaeding, predavač bibliotečkog i informacionog menadžmenta na Univerzitetu Južne Australije, napisala mi je da biblioteke mogu, međutim, da skeniraju knjige u svrhu očuvanja, ili da ih učine dostupnim korisnicima sa poteškoćama u štampanju ako dostupna kopija nije komercijalno dostupna .

Šeme prava na pozajmljivanje u Australiji su uspostavljene 1975. godine od strane Vitlamove vlade. Oni su imali za cilj da nadoknade prihod izgubljen od dela dostupnih za pozajmicu u javnim i obrazovnim bibliotekama. Do nedavno, šema je pokrivala samo knjige u štampi.

U januaru 2023., premijer Entoni Albanez i ministar za umetnost Toni Berk najavili su proširenje australijskih šema prava pozajmljivanja na e-knjige i audio knjige, kao deo nacionalne kulturne politike, Revive. Reforma priznaje autorima pravo da zarađuju za život od pozajmljivanja digitalnih formata.

Kada sam je zamolio da prokomentariše zabranu Internet arhive, Olivija Lančester je primetila:

„Izvan vremena je da čitaoci i potrošači svih kulturnih proizvoda prepoznaju cenu stvaranja kulturnog materijala. Ako želimo da autori opstanu, moramo prestati da pretpostavljamo da je intelektualni rad autora javna roba. U širem kontekstu sadašnjeg generativnih diskusija o veštačkoj inteligenciji, mislim da je celoj našoj zajednici dosta kratkovidih argumenata koji imaju za cilj da opravdaju otimanje autora — čija je zarada u proseku 18.200 dolara godišnje.“

Za zapisnik, nacionalna minimalna plata u Australiji je 45.905 dolara godišnje.