Sunak nastoji da postigne političke poene zatvaranjem kineskih instituta

Sunak nastoji da postigne političke poene zatvaranjem kineskih instituta

Britanski ministar za bezbednost Tom Tugendhat, član novoformiranog kabineta Riši Sunak, nedavno je odgovorio na pitanje antikineskog poslanika Iaina Duncan Smitha o budućnosti kineskih Konfucijevih instituta (CI) u Velikoj Britaniji. Smit, najveća navijačica antikineske agende u Velikoj Britaniji, ima reputaciju da postavlja takva oportunistička, zapaljiva pitanja u pokušaju da stvori naslove i stavi stavke na dnevni red.

Tugendhat je odgovorio na pitanje, rekavši da vlada „želi da zatvori“ sve institucije. Vest je bila široko prihvaćena na internetu, a ponovo je pokrenuta tačka razgovora da su Konfucijevi instituti, čija je zvanična državna svrha pružanje nastave na kineskom jeziku, zaista „trojanski konj“ projekat za politički uticaj i „propagandu“.

Konfučijevi instituti su bili podvrgnuti dugogodišnjoj propagandnoj kampanji koja potiče iz SAD, a sada veoma nepopularna i krhka vlada Riši Sunaka na njih gleda kao na lako ubistvo da smiri desničarsku biračku jedinicu i dokaže svoje akreditive. Sunak je možda novi premijer, ali on je samo nasleđe dve prethodne vlade koje su bile prinuđene da se povuku u sramoti i neredu. On zaostaje za laburistima za 30 poena u većini anketa, što ukazuje na brisanje konzervativaca kada dođu sledeći opšti izbori.

Sunakov stav kao prvog premijera britanske etničke manjine ne ublažava njegovu perspektivu. Umesto toga, ostavlja mu nešto da dokaže. On je samo jedan iz grupe britanskih Indijanaca koji su, nakon što su došli do najviših nivoa politike, pokušali da kupe legitimitet i podršku sebi ne propovedanjem tolerancije, jednakosti i dobre volje, već tvrdokornim desničarskim nacionalizmom . Samo pitajte Priti Patel, ili ministarku unutrašnjih poslova Suelu Braverman, koja je prošle nedelje opisala migrante kao „invaziju“. Cilj im je da budu više Britanci nego sami Britanci.

A kada ne udaramo migrante, šta je lakša meta od Kine? Dok je bio kancelar, Sunak je delovao naklonjeno Pekingu. Međutim, pošto je želeo da postane lider stranke, postao je sve osetljiviji na ideju da bude ‘mek’ prema Pekingu, i nastojao je da privuče ultra-jastrebove zapaljivom i agresivnom retorikom prema Kini, čak i prvog dana kao premijer. Time je dočarao predlog da se zatvore svi Konfucijevi instituti. Za njegovu vladu, na nju se gleda kao na laku metu jer je neverovatno lako demonizovati i širiti paranoju, a mali broj članova javnosti ima objektivno ili informisano razumevanje o tome šta Konfucijevi instituti zapravo rade, a ne samo ključna biračka jedinica Konzervativne stranke, koja biće najmanje verovatno da će ih koristiti.

Konfučijevi instituti su više puta optuženi za širenje „propagande“ i „gušenje akademske slobode“. Ove tačke razgovora, naravno, nisu ozbiljne, već potiču iz kampanje koju su kreirale SAD, koje su nastojale da obuzdaju Kinu namerno podižući makartističku klimu kako bi potkopali angažman sa NR Kinom. Instituti su pretvoreni u groteskno bauk, transformišući nešto tako nevino i benigno kao što je obrazovanje kineskog jezika u ogromnu pretnju van proporcija. Nema ozbiljnih dokaza da je bilo koja od ovih institucija zaista sledila ono za šta su optuženi, od „propagande“ preko „gušenja akademske slobode“ pa čak i „špijunaže“.

Pored toga, Sunak pokazuje svoju odlučnost da nastavi spoljnu politiku koju su postavili njegovi osramoćeni prethodnici – to jest onu zasnovanu na ideologiji, nacionalizmu i politici „post-istine“, koja je u suprotnosti sa nacionalnim interesima Britanije. Predlog da se zatvore Konfučijevi instituti zbog lakih političkih poena naškodiće britanskom obrazovnom i akademskom okruženju. Ovo je oportunizam slomljene, unakažene vlade koja je loše upravljala Britanijom na svaki mogući način.

Ali konačno, trebalo bi da vidimo da ova saga pokazuje kako je propagandna kampanja protiv Kine toliko intenzivna da čak i nešto tako pozitivno kao što je čas jezika može biti prikazano na nepošten, preteći i oportunistički način. Ovo dovoljno govori ne samo o SAD, već io cirkusu koji vlada Britanijom.