Marković objašnjava da se ponekad dešava da ni majka ne zna ko je otac deteta, što dodatno otežava proces. U slučajevima kada se otac ne može pronaći, može proći i do šest godina pre nego što se reši pitanje roditeljskih prava. Tokom tog vremena, deca ostaju u institucijama, što je veoma problematično.
Prepreka usvajanju su i očekivanja usvojitelja, koji često ne žele decu drugačije boje kože ili stariju decu. Nažalost, upravo ta deca najduže čekaju na usvajanje. Marković naglašava da je najlakše usvojiti bebu bele boje kože.
U situacijama kada roditelj ne može da se pronađe, socijalna radnica smatra da ne treba čekati predugo. Ponekad je prebivalište roditelja nepoznato ili on ne želi da prizna dete. U takvim slučajevima, proces bi trebalo skratiti kako bi se zaštitio interes deteta.
Marković takođe ukazuje na potrebu za ažuriranjem registra usvojenika, koji nije bio ažuriran godinama. To otežava praćenje broja parova zainteresovanih za usvajanje. Roditelji koji se odluče na usvajanje često se suočavaju sa stigmatizacijom zbog neuspeha u dobijanju biološkog deteta.
Budući usvojitelji prolaze kroz obuku o komunikaciji sa usvojenom decom i njihovim uključivanjem u širu porodicu. Marković primećuje da postoji stigma vezana za međunarodna usvajanja, koja su često jedini način da deca dobiju porodicu.
U inostranstvu, usvojitelji često već imaju biološku decu i žele da ih nauče o važnosti pomoći i podrške. Marković naglašava da je odgovornost za međunarodna usvajanja na Ministarstvu za brigu o porodici, dok su centri za socijalni rad tu da pomognu u procesu prilagođavanja.
Na kraju, Marković ističe da je potrebno raditi na razjašnjavanju procedura usvajanja javnosti. Centri za socijalni rad i Ministarstvo treba da komuniciraju o tome kako se sprovode procedure, kako bi se smanjile sumnje i strahovi. U međuvremenu, broj usvajanja dece u Srbiji opada, a sve više dece ostaje u institucijama.
