Vajnberg je preminuo u Leru, na severozapadu Nemačke, nekoliko nedelja nakon što je obeležio svoj rođendan i premijeru filma „Es ist immer in meinem Kopf“ („To je uvek u mojoj glavi“). Ova premijera okupila je stotine gostiju, a vest o njegovoj smrti objavljena je u saopštenju grada.
Rođen 7. marta 1925. godine u Rauderfenu, blizu Lera, Vajnberg je preživeo logore Aušvic, Mitelbau-Dora i Bergen-Belzen, kao i tri marša smrti na kraju Drugog svetskog rata. Godinama je delio svoja iskustva sa srednjoškolcima i drugima, upozoravajući na zločine koje je preživeo.
U govoru prošle godine, Vajnberg je istakao da ga sećanja na ratna iskustva i dalje proganjaju. „Spavam sa tim, budim se sa tim, znojim se, imam noćne more; to je moja sadašnjost,“ rekao je, naglašavajući težinu svojih sećanja.
Brinuo je o budućnosti svedočenja, ističući da će, kada njegova generacija nestane, sledeća moći samo da čita o tim događajima iz knjiga. Njegova zabrinutost za očuvanje sećanja na holokaust bila je duboka i iskrena.
Vajnberg je 2017. godine odlikovan nemačkim Ordenom za zasluge, ali ga je vratio u znak protesta zbog odluke o vraćanju migranata sa nemačkih granica. Ova odluka je prošla uz podršku krajnje desničarske stranke, što ga je nagnalo da se distancira od priznanja.
Ambasador Izraela u Nemačkoj, Ron Prosor, odao je počast Vajnbergu, nazivajući ga „mostom između prošlosti i sadašnjosti, između bola i nade“. Njegovo nasleđe će živeti kroz sećanja na njegovu borbu protiv zaborava i podsticaj mladima da traže istinu.
