Novi uvid u optimalno doziranje proteina za kritično bolesne pacijente

Novi uvid u optimalno doziranje proteina za kritično bolesne pacijente

Koliko proteina je odgovarajuća količina za kritično bolesne pacijente na intenzivnoj nezi? „Ovo je jedno od gorućih pitanja u oblasti kliničke podrške ishrani“, kaže Šarlin Komfer, profesor nauke o ishrani u Pennovoj školi za medicinske sestre.

Rad koji su ona i njene kolege objavile u The Lancet-u baca malo svetla. Prema nalazima ove saradnje, koja je uključivala istraživače iz više od deset institucija u sedam zemalja, više proteina od uobičajene doze nije koristilo ovim pacijentima, a u slučaju onih sa akutnom bubrežnom insuficijencijom, zapravo je nanelo štetu.

„Nalazi su bili u suprotnosti sa onim što bismo očekivali“, kaže Compher.

Kao istraživač i kliničar, Compher je proveo veći deo decenije pokušavajući da razume neuhranjenost u kliničkim uslovima. U njenoj oblasti, proteini su reklamirani kao važno sredstvo za pomoć kritično bolesnim pacijentima da održe mišićnu masu i fizičku funkciju i da poboljšaju kliničke rezultate. Ipak, Compher i njegove kolege nisu mogli sa sigurnošću da kažu da li je uobičajena doza ili viša optimalna – podaci jednostavno nisu postojali – pa su napravili kliničko ispitivanje da popune tu prazninu.

Međutim, nisu počeli od nule. Poslednjih 20 godina postoji registar gde kliničari sa sajtova koji učestvuju mogu dobrovoljno da dodaju podatke o praksi ishrane i ishodima. Tamo su se Compher i kolege obratili za efekat većeg doziranja proteina u ispitivanju kritično bolesnih pacijenata. Formulisali su protokol koji bi testirao kako doza proteina utiče na vreme otpuštanja kritično bolesnih pacijenata, kao i na smrtnost nakon 60 dana.

Između 17. januara 2018. i 3. decembra 2021. upisali su i randomizirali 1.301 pacijenta starosti 18 godina ili više iz 85 različitih jedinica intenzivne nege (ICU) u 15 zemalja. Pacijenti su morali da budu na intenzivnoj intenzivnoj 96 sati ili manje, uz očekivanje da će ostati na mehaničkom respiratoru naredna dva dana, najmanje. Takođe su morali da imaju jedan od pet faktora rizika za ishranu, kao što su nizak ili visok indeks telesne mase, neuhranjenost ili slabost.

Kontrolna grupa je primala redovno doziranje proteina, a eksperimentalna grupa je primala veću dozu. „Onda smo morali da pomerimo planine da bismo isporučili određenu količinu proteina“, kaže Compher. „Klinički dijetetičari su svaki dan išli pored kreveta pacijenata, gledali šta su dobili prethodnog dana, prilagođavajući se da ne zaostaju. Bilo je mnogo kliničkih podataka koje je trebalo prikupiti jer smo pratili unos proteina za 28 dana“, četiri puta duže od većine kliničkih ispitivanja u centru intenzivne nege.

Statistička analiza koja je usledila nije pokazala razliku u ishodima između dve grupe. „Pretpostavili smo da bi veći protein bio bolji“, ali nije, kaže Compher. „Ovo je u suštini negativna studija.“

Međutim, jedan nalaz se ipak ističe: pokazalo se da dodatni protein šteti pacijentima sa akutnom povredom bubrega i zatajenjem više organa. „Ne znamo zašto su, mehanički, imali veći mortalitet, ali jesu“, kaže ona. „Uvek brinemo o šteti. Ne želimo da naudimo. Sada kada znamo ovo o pacijentima sa akutnom povredom bubrega, mislim da treba da im damo uobičajeniju dozu proteina.“

Uprkos uključivanju manje od 4.000 pacijenata koje su istraživači prvobitno nameravali, Compher kaže da ovi nalazi pružaju kliničarima neku preko potrebnu jasnoću. Pa ipak, ima još toga da se nauči, budući da su istraživanja u sledećem koraku već u toku, uključujući rad koji Compher radi na neuhranjenosti, gojaznosti i doziranju proteina. Takođe se nada da će iskopati dublje u anomaliju bubrega i pacijenta.

„Činjenica da je ovo bila međunarodna saradnja i volonterski napor je značajna“, kaže Compher. „To dovoljno govori o tome šta ljudi koji rade u kliničkim okruženjima mogu da urade kada smo u mogućnosti da se saberemo.“