U popularnoj kulturi, „mišićna memorija“ se obično povezuje sa aktivnostima kao što su vožnja bicikla ili sviranje instrumenta, koje radimo bez mnogo svesnog razmišljanja. Međutim, kognitivni naučnici ovu vrstu memorije nazivaju „proceduralnom memorijom“. Iako se čini da je u pitanju samo telo, proceduralna memorija uključuje i naš mozak.
Termin „mišićna memorija“ može se koristiti i u doslovnom smislu, da opiše kako mišići postaju jači ili veći nakon prethodnog treninga. Istraživanja podržavaju ovu ideju, sugerišući da prethodni treninzi mogu ubrzati rast mišića. To se može desiti promenom načina na koji funkcionišu ili su strukturirani mišićni ćeliji.
Ipak, naučnici još uvek ne znaju tačno kako sve to funkcioniše. U svakom slučaju, čini se da ove promene ne omogućavaju mišićima da „čuvaju“ uspomene ili informacije na isti način kao mozak. Proceduralna memorija se opisuje kao vrsta „ne-deklarativne memorije“, što znači da se zasniva na akcijama, a ne na rečima.
Na primer, kada učite dete da vozi bicikl, lako je izvesti sve ispravne korake kada ste sami na biciklu. Međutim, mnogo je teže opisati taj proces drugoj osobi, posebno ako koristite samo reči. Istraživanja sugerišu da je ponavljanje najbolji i najbrži način za poboljšanje proceduralne memorije.
Kada učimo novu veštinu, u početku je potrebno mnogo truda. Tokom vremena, ove veštine postaju toliko automatske da jedva razmišljamo dok ih radimo. Održavanje proceduralne memorije zahteva saradnju više delova mozga, jer koristimo različite neuralne procese dok prelazimo iz aktivnog učenja u automatsko delovanje.
