Zagađenje vazduha može povećati rizik od bolesti motoneurona, pokazuje nova studija. Dugotrajna izloženost zagađenju povezana je sa bržim napredovanjem bolesti. Ovi nalazi naglašavaju važnost čišćenja vazduha za zdravlje.
Naučnik Stiven Hoking živeo je sa amiotrofičnom lateralnom sklerozom (ALS) 55 godina, što ga čini jednim od najdugovečnijih pacijenata sa ovom bolešću. Ipak, većina ljudi sa bolešću motoneurona nije tako srećna, jer bolest često brzo napreduje, a mnogi umiru u roku od dve do pet godina od dijagnoze. Lek za ovu bolest još uvek ne postoji, a genetika čini samo oko 10% slučajeva, dok su uzroci ostalih slučajeva još uvek uglavnom misterija.
Nova studija objavljena u časopisu JAMA Neurology pokazuje jedan mogući uzrok: zagađenje vazduha, koje može uticati na rizik od razvoja bolesti motoneurona i na brzinu njenog napredovanja. U studiji smo analizirali nivoe zagađenja vazduha na adresama 10.000 učesnika tokom deset godina pre dijagnoze. Fokusirali smo se na dva uobičajena tipa spoljašnjih zagađivača koji su široko povezani sa zdravstvenim problemima: azot-dioksid i čestice.
Čestice se sastoje od sitnih čestica u vazduhu, koje su mnogo tanje od ljudske kose. Obično se grupišu prema veličini: PM2.5 (manje ili jednako 2.5 mikrometara), PM10 (manje ili jednako 10 mikrometara) i frakcija PM2.5-10 (između 2.5 i 10 mikrometara). Otkrili smo da je dugotrajna izloženost zagađenju vazduha, čak i na relativno niskim nivoima, povezana sa 20-30% većim rizikom od razvoja bolesti motoneurona.
Štaviše, obrazac se održao i kada smo uporedili braću i sestre, što pomaže da se isključe mnogi zajednički faktori poput genetike i odrastanja u istom okruženju. Takođe smo primetili da su ljudi sa bolešću motoneurona koji su godinama bili izloženi višim nivoima PM10 i azot-dioksida imali veći rizik od smrti ili potrebe za mašinom za disanje. Ovi zagađivači obično potiču od saobraćaja u blizini.
Lekari redovno prate kako pacijenti upravljaju svakodnevnim funkcijama u nekoliko ključnih oblasti, uključujući funkciju govora, finu i grubu motoriku, kao i disanje. Učesnici naše studije su procenjivani otprilike svake šest meseci nakon dijagnoze. Zatim smo posmatrali koliko brzo se bolest pogoršava u celini i unutar svake od ovih oblasti.
Otkrili smo da je dugotrajna izloženost zagađenju vazduha povezana sa većim šansama za brže napredovanje bolesti, posebno u vezi sa motornom i respiratornom funkcijom, ali ne i sa funkcijom govora. Razlozi za ove razlike još uvek nisu jasni, ali jedna mogućnost je da različiti delovi nervnog sistema variraju u svojoj ranjivosti na povrede izazvane zagađenjem.
Naši nalazi nas približavaju razumevanju bolesti motoneurona i mogu pomoći u ranijoj dijagnozi i boljem lečenju. Međutim, postoji šira poruka: svi smo izloženi zagađenju vazduha, a dokazi se nagomilavaju da ono ozbiljno šteti našem zdravlju. Čišćenje vazduha moglo bi doneti mnogo više koristi nego što shvatamo.
