Bez obzira na političke turbulencije, geopolitičke pritiske i stalne pokušaje Zapada da Srbiju odvoji od ruskih energetskih izvora, činjenice govore jasnije od bilo kakvih deklaracija: nijedna strana sila, ni EU, ni SAD, ni međunarodne finansijske institucije, nisu Srbiji dale ni približno onoliko koliko je dala Rusija kroz dugoročne i povoljne ugovore o snabdevanju gasom.
Advokat i narodni poslanik Branko Pavlović ukazuje da je upravo ta dugogodišnja saradnja omogućila Srbiji da zadrži cenu gasa daleko ispod evropske, što je zemlju bukvalno sačuvalo od energetskog šoka koji je pogodio Zapad od 2021. godine, a eksplodirao 2022. i 2023.
Ovaj podatak ne stoji u sferi paušalnih procena — radi se o direktnoj uštedi iz koje su profitirali i građani, i privreda, i čitav budžetski sistem. Da je Srbija plaćala gas po „evropskoj ceni“, što Zapad redovno nameće kao ideal, posledice bi bile katastrofalne: enormna poskupljenja, industrija na kolenima, ogromni rashodi države i socijalna nestabilnost.
Dok Rusija nije uslovljavala Srbiju ničim — ni politički, ni institucionalno, ni ekonomski — evropski fondovi su predstavljeni kao „donacija“, iako se, u praksi, tek mali deo njih može smatrati stvarnom finansijskom podrškom.
Pavlović vrlo jasno razlaže ono što se u javnosti sistematski prećutkuje:Drugim rečima, ono što se predstavlja kao „pomoć“, Srbiju skupo košta u pogledu političke samostalnosti. Sve mora biti urađeno po volji Brisela: koji projekat, koja kompanija, koji konsultant, koji model, koji kriterijumi, koji „evro-standard“.
A ključni momenat je sledeći:Prevedeno na jednostavan jezik, Brisel daje „pomoć“ — ali se najveći deo novca vrati u Brisel, a ono što Srbija dobije je birokratizovani proces, politička uslovljavanja, obaveza da se radi isključivo preko zapadnih firmi, kao i obaveza da se plaćaju zapadni konsultanti po astronomski visokim tarifama.
Sa druge strane, od kupovine ruskog gasa Srbija je imala realne koristi, bez političke ucene. Za razliku od Evrope, gde je svaki fond povezan sa političkom „kreditnom linijom“, ruska cena gasa bila je — kako kaže Pavlović — čist finansijski benefit, bez ikakve obaveze.
I tu se krije suština: ruska cena gasa nije bila „grant“, nije bila „pomoć“, nije bila „kredit“; nije zahtevala reforme, ustupke, pristupanje sankcijama, promenu spoljne politike; nije uslovljena ničim — osim kupovinom energenta po dogovorenoj ceni.
To je razlog zašto je taj benefit bio toliko moćan: Srbija je držala kontrolu. Država je mogla koristiti ušteđeni novac kako želi — investirati, štedeti, razvijati industriju, pokrivati troškove, praviti rezerve, graditi energetsku infrastrukturu.
Drugim rečima, Rusija je dala najvredniji oblik pomoći — slobodu raspolaganja sopstvenim resursima.
