HIV se teško eradikuje, čak i kada se kontroliše modernim tretmanima poput antiretrovirusnih lekova. Ovi lekovi mogu suprimirati replikaciju virusa, smanjiti viralni teret i zaustaviti napredovanje bolesti, ali ne mogu ciljati skrivene proviruse. To znači da antiretrovirusna terapija može umanjiti, ali ne i eliminisati HIV, što mnoge pacijente primorava da nastave lečenje neodređeno ili rizikuju povratak virusa.
Prethodna istraživanja pokazuju da HIV može opstati u raznim telesnim tkivima, uključujući mozak, bubrege, jetru, pluća i probavni trakt. T ćelije imunološkog sistema su glavni latentni rezervoar, ali nisu jedini. HIV se takođe skriva u stanicama kože, belim krvnim zrncima i specifičnim stanicama organa, kao što su podociti iz bubrega i podržavajuće ćelije neurona.
Mnogi detalji o latentnosti HIV-a ostaju slabo razumljivi, uključujući ne samo gde se virus skriva, već i kako infiltrira različita tkiva i tipove ćelija, a zatim se nastanjuje. Prema novoj studiji, HIV to postiže specifičnim pristupom tkivu, prikrivajući se u DNK domaćina prilagođavajući svoje ponašanje okruženju. Na primer, u mozgu izbegava gene i skriva se u manje aktivnim regionima DNK.
„Otkrili smo da HIV ne integriše nasumično. Umesto toga, prati jedinstvene obrasce u različitim tkivima, verovatno oblikovane lokalnim okruženjem i imunološkim odgovorima,“ kaže mikrobiolog Stiven Bar iz Zapadnog univerziteta u Ontariju. „To pomaže da se objasni kako HIV uspeva da opstane u telu decenijama i zašto neka tkiva mogu delovati kao rezervoari infekcije.“
Studija je ispitivala uzorke tkiva iz krvi, debelog creva, jednjaka, tankog creva i želuca učesnika, zajedno sa neusklađenim uzorcima mozga. Autori su analizirali koliko često se HIV integrisao u specifične delove genoma domaćina, a zatim su uporedili obrasce koje su posmatrali u različitim telesnim tkivima od različitih ljudi.
„Znanje o tome gde se virus skriva u našim genomima pomoći će nam da identifikujemo načine da ciljam te ćelije i tkiva sa ciljanom terapijom – bilo eliminacijom tih ćelija ili ‘utišavanjem’ virusa,“ kaže molekularni virolog Gvido van Marle sa Univerziteta u Kalgariju. Istraživači su ovo otkrili koristeći retke uzorke tkiva prikupljene od pacijenata tokom ranih godina HIV/AIDS pandemije, pre nego što su moderni tretmani bili dostupni.
To im je omogućilo da posmatraju virus u njegovom prirodnom stanju kroz više organa istih pojedinaca, otkrivajući ne samo nove detalje o HIV-u, već i naučnu vrednost očuvanja istorijskih uzoraka. „Naša studija je snažan primer kako možemo učiti iz istorijskih uzoraka da bismo bolje razumeli virus koji i dalje utiče na desetine miliona ljudi širom sveta,“ kaže Bar. Ovi uzorci postoje zahvaljujući ljudima koji su se dobrovoljno prijavili za istraživanje HIV-a na početku pandemije.
