Istraživači su se bavili pitanjem kako ljudi mogu uklopiti fizičku aktivnost u svoje zauzete rasporede, posebno kod onih sa dijabetesom, gde su koristi od vežbanja, poput smanjenja otpornosti na insulin, od posebnog značaja. Tim iz SAD-a, Kine i Australije je u svom radu istakao da mnogi ljudi imaju poteškoća da se redovno bave fizičkom aktivnošću zbog vremenskih ograničenja.
Da bi prevazišli ovaj problem, neki ljudi sprovode preporučene umerene do intenzivne fizičke aktivnosti (MVPA) u 1 ili 2 nedeljne sesije, što se naziva pristupom „vikend ratnika“. Istraživači su podelili učesnike u četiri grupe: one koji nisu imali MVPA, one koji su vežbali manje od preporučenih 150 minuta nedeljno, one koji su dostigli 150 minuta u 3 ili više sesija, i vikend ratnike koji su to postigli u 1-2 sesije.
Svaka vrsta vežbanja pokazala se korisnom, ali su najveće koristi imali oni koji su ispunili preporuke za MVPA. Učesnici koji su vežbali 3 ili više puta nedeljno imali su 17% niži rizik od smrti tokom istraživanja, kao i 19% niži rizik od smrti usled kardiovaskularnih problema.
Vikend ratnici su imali još bolje rezultate: ova grupa je pokazala 21% niži rizik od smrtnosti od svih uzroka i 33% niži rizik od smrtnosti usled kardiovaskularnih bolesti. Čak i ako imate vremena samo za jednu sesiju vežbanja nedeljno, možete ostvariti značajne zdravstvene koristi.
Istraživanje ne uspostavlja uzročno-posledičnu vezu i koristi podatke samoprocenjivanja, fokusirajući se isključivo na osobe sa dijabetesom. Međutim, podržano je brojnim prethodnim istraživanjima koja pokazuju da bilo kakva količina vežbanja može napraviti razliku.
Većina ranijih istraživanja se slaže da pristup vikend ratnika funkcioniše jednako dobro kao i bilo koji drugi, sve dok se dostignu preporučeni ciljevi. To je ohrabrujuće za sve koji se bore da uklopiti posete teretani tokom radne nedelje, ali većina studija definiše vikend ratnike kao one koji vežbaju 1-2 puta nedeljno, bez obzira na dane.
Prethodna istraživanja u opštoj populaciji sugerišu da vikend ratnici mogu imati slične koristi u pogledu smrtnosti kao i redovno aktivne osobe, iako se procene razlikuju prema karakteristikama populacije. Istraživanje je objavljeno u „Annals of Internal Medicine“.
