Hidroenergetska industrija je izgubila milijarde zbog suše tokom dve decenije

Hidroenergetska industrija je izgubila milijarde zbog suše tokom dve decenije

Hidroenergija je jedan od vodećih izvora čiste energije u zemlji, ali produžena suša smanjuje količinu energije koju ova postrojenja mogu proizvesti. Bez adekvatnog planiranja, kažu istraživači sa Univerziteta u Alabami, ovaj čist i obnovljiv izvor energije može biti obaveza u vremenima suše.

U studiji koja je nedavno objavljena u Environmental Research Letters, istraživači UA u Centru za istraživanje kompleksnih hidrosistema sproveli su sveobuhvatnu analizu kako bi utvrdili uticaj suše na proizvodnju hidroenergije tokom 18-godišnjeg perioda i identifikovali relativnu ranjivost svake države na sušu.

Otkrili su značajan pad hidroelektrične energije između 2003. i 2020. po ceni od 28 milijardi dolara za sektor širom zemlje. Hidroenergetski objekti ne samo da su izgubili prihod, već je energetski deficit tada morao da se otkupljuje od drugih komunalnih preduzeća.

„Percepcija javnosti je da su poplave glavni uzrok ranjivosti na promenljivu klimu“, rekao je dr Hamid Moradkani, Alton N. Skot, profesor inženjeringa i direktor CCHR-a. Objavljujući studiju, njegov tim je imao za cilj da istakne troškove suše kako bi strategije ublažavanja mogle biti deo dugoročnog planiranja. „Naša poruka je da ne možemo olako shvatiti sušu, posebno njene efekte na proizvodnju hidroelektrične energije.

Ključni faktori uključuju ne samo stepen do kojeg se svaka država oslanja na hidroenergiju, već i analizu olakšavajućih faktora. Na primer, Nevada je bila najmanje osetljiva na sušu, uprkos sušnim uslovima u državi. Veliki rezervoar koji je stvorila Huverova brana pomogao je u ublažavanju suše i povećanju adaptivnog kapaciteta države. Ekološki faktori poput vlage u tlu takođe doprinose otpornosti države tokom suše.

Hidroenergija predstavlja oko 7% proizvodnje električne energije u Alabami, ali manje suše i veći stepen prilagodljivosti učinili su je manje ranjivom od nekih država.

Pored ekonomskog uticaja, države koje su najugroženije na sušu suočile su se sa ekološkim gubicima. Kada su države morale da kupuju energiju kako bi zamenile izgubljenu proizvodnju hidroenergije, ta energija je uglavnom dolazila iz prirodnog gasa. Autori rada su otkrili povećanje CO 2 za 10% i povećanje emisije NO 2 za 24% širom zemlje, pri čemu su neke države videle veći pad kvaliteta vazduha od drugih.

Iako kratkoročno povećanje emisija usled suše možda ne izgleda alarmantno, studija sugeriše, ona naglašava još jedan razlog za planiranje buduće suše. Regionalna ranjivost naglašava potrebu za državnim specifičnim strategijama, uključujući diversifikaciju izvora energije i poboljšane prakse upravljanja vodama, kako bi se povećala otpornost na sušu i očuvala održivost energetskog sektora.