Novo istraživanje podržava „društveno dobro“ kao kognitivni pristup suočavanju sa veoma stresnim događajima

Novo istraživanje podržava „društveno dobro“ kao kognitivni pristup suočavanju sa veoma stresnim događajima

Neki ljudi, posebno oni u javnoj službi, čine zadivljujuće podvige: Zamislite zdravstvene radnike koji se bore da očuvaju pacijente u životu ili radnike prve pomoći koje stižu na mesto saobraćajne nesreće. Ali emocionalna težina može postati mentalno opterećenje. Istraživanja su pokazala da je osoblje za hitne slučajeve izloženo povećanom riziku od izazova mentalnog zdravlja kao što je posttraumatski stresni poremećaj. Kako ljudi mogu da se podvrgnu takvim stresnim iskustvima i da takođe održe svoje blagostanje?

Nova studija Instituta McGovern za istraživanje mozga na MIT-u otkrila je da kognitivna strategija fokusirana na društveno dobro može biti efikasna u pomaganju ljudima da se nose sa uznemirujućim događajima. Istraživački tim je otkrio da je pristup uporediv sa drugom dobro uspostavljenom strategijom regulacije emocija, otključavajući novi alat za suočavanje sa veoma nepovoljnim situacijama.

„Kako mislite može poboljšati kako se osećate“, kaže Džon Gabrieli, Grover Hermann profesor zdravstvenih nauka i tehnologije i profesor mozga i kognitivnih nauka na MIT-u, koji je stariji autor rada. „Ovo istraživanje sugeriše da bi pristup društvenog dobra mogao biti posebno koristan u poboljšanju blagostanja za one koji su stalno izloženi emocionalno opterećenim događajima.“

Studija, objavljena u PLOS ONE, prva je koja ispituje efikasnost ove kognitivne strategije. Nanci Tsai, postdoktor u Gabrielijevoj laboratoriji na McGovern institutu, je glavni autor rada.

Regulacija emocija je sposobnost da mentalno preoblikujemo način na koji doživljavamo emocije – veština koja je ključna za održavanje dobrog mentalnog zdravlja. To može učiniti da se neko oseća bolje kada se nosi sa neželjenim događajima, a pokazalo se da regulacija emocija podstiče emocionalne, društvene, kognitivne i fiziološke ishode tokom životnog veka.

Jedna strategija regulacije emocija je „distanciranje“, gde se osoba nosi sa negativnim događajem zamišljajući ga kao da se dešava daleko, davno ili iz perspektive trećeg lica. Distanciranje je dobro dokumentovano kao korisno kognitivno sredstvo, ali može biti manje efikasno u određenim situacijama, posebno u onim koje su socijalno nabijene – kao što je vatrogasac koji spašava porodicu iz zapaljenog doma. Umesto da se distancira, osoba može biti primorana da se direktno bavi situacijom.

„U ovim slučajevima, pristup ‘društvenog dobra’ može biti moćna alternativa“, kaže Tsai. „Kada osoba koristi metod društvenog dobra, negativnu situaciju posmatra kao priliku da pomogne drugima ili spreči dalju štetu. Na primer, vatrogasac koji doživljava emocionalnu nevolju može se fokusirati na činjenicu da mu njihov rad omogućava da spase živote. Ideja je tek trebalo da bude podržana naučnim istraživanjem, tako da su Cai i njen tim, zajedno sa Gabrieli, videli priliku da rigorozno ispitaju ovu strategiju.

Istraživači MIT-a regrutovali su grupu odraslih i naterali ih da popune upitnik kako bi prikupili informacije uključujući demografiju, crte ličnosti i trenutno blagostanje, kao i kako su regulisali svoje emocije i nosili se sa stresom. Kohorta je nasumično podeljena u dve grupe: grupu za distanciranje i grupu društvenog dobra. U onlajn studiji, svakoj grupi je prikazan niz slika koje su bile ili neutralne (kao što je voće) ili su sadržavale veoma averzivan sadržaj (kao što su telesne povrede). Učesnici su bili u potpunosti informisani o vrstama slika koje bi mogli da vide i mogli su da odustanu od studije u bilo kom trenutku.

Od svake grupe je zatraženo da koristi svoju dodeljenu kognitivnu strategiju da odgovori na polovinu negativnih slika. Na primer, dok je gledala uznemirujuću sliku, osoba u grupi za distanciranje mogla je da zamisli da je to snimak ekrana iz filma. Suprotno tome, subjekt iz grupe društvenog dobra bi mogao da reaguje na sliku zamišljajući da su oni prvi koji reaguju i spasavaju ljude od zla. Za drugu polovinu negativnih slika, od učesnika je zatraženo da ih samo pogledaju i obrate veliku pažnju na svoje emocije. Istraživači su pitali učesnike kako se osećaju nakon svake prikazane slike.

Tim MIT-a je otkrio da distanciranje i društveni dobri pristupi pomažu u smanjenju negativnih emocija. Učesnici su izjavili da se osećaju bolje kada su koristili ove strategije nakon gledanja štetnog sadržaja u poređenju sa onima kada nisu, i izjavili su da su obe strategije bile lake za implementaciju.

Rezultati su takođe otkrili da je generalno distanciranje dalo jači efekat. Važno je, međutim, da Cai i Gabrieli veruju da ova studija nudi ubedljive dokaze za društveno dobro kao moćnu metodu koja je bolje prilagođena situacijama kada se ljudi ne mogu distancirati, poput spasavanja nekoga iz saobraćajne nesreće, „što je verovatnije za ljude u stvarnom životu. svet“, napominje Cai.

Štaviše, tim je otkrio da ljudi koji su najuspešnije koristili pristup društvenog dobra imaju veću verovatnoću da vide stres kao pojačanje, a ne kao oslabljujuće. Tsai kaže da ova veza može ukazivati na psihološke mehanizme koji su u osnovi i regulacije emocija i načina na koji ljudi reaguju na stres.

Pored toga, rezultati su pokazali da starije odrasle osobe koriste kognitivne strategije efikasnije od mlađih odraslih. Tim sumnja da je to verovatno zato što su – kao što su prethodna istraživanja pokazala – stariji odrasli veštiji u regulisanju svojih emocija, verovatno zbog većeg životnog iskustva. Autori primećuju da uspešna regulacija emocija takođe zahteva kognitivnu fleksibilnost, ili fleksibilno razmišljanje da se dobro prilagodi različitim situacijama.

„Ovo ne znači da ljudi, kao što su lekari, treba da preformulišu svoje emocije do tačke u kojoj se potpuno odvajaju od negativnih situacija“, kaže Gabrieli. „Ali naša studija pokazuje da pristup društvenog dobra može biti moćna strategija za borbu protiv ogromnih emocionalnih zahteva određenih profesija.“

Tim MIT-a kaže da su buduće studije potrebne za dalju validaciju ovog rada i da takvo istraživanje obećava jer može otkriti nove kognitivne alate za opremanje pojedinaca da se brinu o sebi dok hrabro preuzimaju izazov brige o drugima.