Sadašnja istraživanja o prevalenciji poremećaja produžene tuge su neadekvatna

Sadašnja istraživanja o prevalenciji poremećaja produžene tuge su neadekvatna

Odgovarajuće procedure za dijagnosticiranje poremećaja produžene tuge (PGD) se ne poštuju u istraživanju njegove prevalencije, prema studiji objavljenoj u Harvard Review of Psychiatry. Štaviše, većina objavljene literature ne priznaje jasno ograničenja korišćene metodologije.

Glavni istraživač bila je dr Margaret S. Strobe, klinički psiholog na Univerzitetu Utreht i Univerzitetu Groningen u Holandiji. Ona i njene kolege elaboriraju: „Prevalencije PGD-a su zasnovane na simptomatologiji koju su sami prijavili, sa stopama izvedenim iz procenta ožalošćenih osoba koje su dostigle određeni granični rezultat na upitniku, bez kliničkog intervjua. Ovo verovatno rezultira sistematskim precenjivanjem prevalencije.“

Produžena tuga je opisana kao reakcije tuge koje postaju nenormalno uporne i uzrokuju značajno oštećenje svakodnevnog funkcionisanja. PGD je dodat u 11. izdanje „Međunarodne klasifikacije bolesti (ICD-11)“ 2018. godine i u 5. izdanje „Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje“ u njegovoj reviziji teksta iz 2022. (DSM-5-TR) .

Nijedan priručnik nije dijagnostički instrument; oni su jednostavno klasifikacioni sistemi, koji pružaju liste ključnih simptoma za različite poremećaje. „Iz toga sledi da dijagnoza poremećaja ne može biti postavljena na osnovu dostizanja granične tačke na meri samoprocene ili visoke ocene na određenim stavkama dizajniranim za skrining simptoma prema DSM/ICD“, naglašava grupa dr Strobea. „Klinički intervjui i prosuđivanje su imperativ i služe za pružanje dodatnih informacija u odnosu na one navedene u upitniku za razvoj potpunijeg razumevanja iskustva ožalošćene osobe.“

Ipak, kada su istraživači pregledali 22 recenzirana članka o prevalenci PGD-a, objavljena između 2019. i 2023. godine, otkrili su da nijedan od njih nije koristio intervjue za utvrđivanje dijagnoze. Štaviše, samo osam članaka je eksplicitno istaklo – iu svojim naslovima/apstraktima i u odeljcima za diskusiju – ograničenja oslanjanja na ocene koje su sami prijavili.

Problemi identifikovani u ovoj analizi „podjednako se odnose na istraživanja fokusirana na pitanja kao što su fenomenološke karakteristike PGD-a ili efekti intervencija za osobe koje pate od PGD-a“, smatra istraživački tim.

Novi alati za skrining samoprocene su validirani za identifikaciju ljudi sa rizikom od PGD-a prema ICD-11 i DSM-5-TR, uključujući Inventar traumatske tuge – Samoizveštavanje Plus i Međunarodnu skalu poremećaja produžene tuge. Autori kažu da su ovi instrumenti isplativi i vremenski efikasni, ali naglašavaju da dostizanje granične tačke za simptome samoprocene na upitniku samo sugeriše dijagnostički status. Isto važi i za visoku ocenu simptoma samoprocenjivanja navedenih u dijagnostičkom priručniku. Za utvrđivanje dijagnostičkog statusa potrebna je klinička procena.

Dr Stroebe i njene kolege daju smernice o faktorima koje treba uzeti u obzir.

„DSM-5-TR napominje da su među povezanim karakteristikama PGD-a koje će kliničar možda morati da uzme u obzir neprilagođene spoznaje, somatske pritužbe i štetno zdravstveno ponašanje“, pišu oni. Druga razmatranja su dostupnost sredstava za podršku i životne okolnosti i kulturna pripadnost ožalošćene osobe. „Ovi faktori utiču ne samo na kliničku dijagnozu, već i na druge posledične kliničke odluke, kao što su one koje se odnose na psihoedukaciju i prioritete lečenja.“