Sindrom hroničnog umora je češći nego što sugerišu neke prethodne studije

Sindrom hroničnog umora je češći nego što sugerišu neke prethodne studije

Zdravstveni zvaničnici su u petak objavili prvu nacionalno reprezentativnu procenu koliko odraslih u SAD ima sindrom hroničnog umora: 3,3 miliona.

Broj centara za kontrolu i prevenciju bolesti je veći nego što su prethodne studije sugerisale, i verovatno ga pojačavaju neki pacijenti sa dugim COVID-om. Stanje očigledno „nije retka bolest“, rekla je dr Elizabet Unger iz CDC-a, jedna od koautora izveštaja.

Hronični umor karakteriše najmanje šest meseci teške iscrpljenosti bez pomoći odmora u krevetu. Pacijenti takođe prijavljuju bol, maglu mozga i druge simptome koji se mogu pogoršati nakon vežbanja, posla ili druge aktivnosti. Ne postoji lek, niti test krvi ili skeniranje koji bi omogućili brzu dijagnozu.

Lekari nisu uspeli da utvrde uzrok, iako istraživanja sugerišu da je to produžena prekomerna reakcija tela na infekciju ili drugi udar na imuni sistem.

Stanje je postalo istaknuto pre skoro 40 godina, kada su klasteri slučajeva prijavljeni u Inklajn Vilidžu, Nevada, i Lindonvilu u Njujorku. Neki lekari su ga odbacili kao psihosomatski i nazvali ga „japi grip“.

Neki lekari se i dalje drže tog mišljenja, kažu stručnjaci i pacijenti.

Doktori su me „nazvali hipohondrom i rekli da je to samo anksioznost i depresija“, rekla je Hana Pauel, 26-godišnja žena iz Jute kojoj nije dijagnosticirana pet godina.

Novi izveštaj CDC zasnovan je na anketi 57.000 odraslih u SAD 2021. i 2022. Učesnici su upitani da li im je lekar ili drugi zdravstveni radnik ikada rekao da imaju mijalgični encefalomijelitis ili sindrom hroničnog umora i da li ga još uvek imaju. Oko 1,3% je odgovorilo potvrdno na oba pitanja.

To je značilo oko 3,3 miliona odraslih Amerikanaca, rekli su zvaničnici CDC-a.

Među ostalim nalazima: Sindrom je bio češći kod žena nego muškaraca, i kod belaca u poređenju sa nekim drugim rasnim i etničkim grupama. Ovi nalazi su u skladu sa ranijim, manjim studijama.

Međutim, nalazi su takođe u suprotnosti sa dugotrajnim shvatanjima da je sindrom hroničnog umora bolest bogatih belih žena.

Postojao je manji jaz između žena i muškaraca nego što su neke prethodne studije sugerisale, i jedva da je bilo razlike između belaca i crnaca. Studija je takođe otkrila da je veći procenat siromašnih ljudi rekao da ga imaju od imućnih ljudi.

Te pogrešne percepcije mogu proizaći iz činjenice da pacijenti kojima se dijagnostikuje i leče „tradicionalno imaju malo više pristupa zdravstvenoj zaštiti, a možda im se malo više veruje kada kažu da su umorni i da su i dalje umorni i da ne mogu idite na posao“, rekao je dr Brejden Jelman, specijalista u Bateman Horne centru u Solt Lejk Sitiju, Juta.

Izveštaj se oslanjao na sećanja pacijenata, bez provere njihove dijagnoze putem medicinske dokumentacije.

To bi moglo dovesti do preteranog brojanja, ali stručnjaci veruju da je samo mali deo ljudi sa sindromom hroničnog umora dijagnostikovan, rekao je dr Danijel Klau, direktor Centra za istraživanje hroničnog bola i umora Univerziteta u Mičigenu.

„U Sjedinjenim Državama to nikada nije postalo klinički popularna dijagnoza jer ne postoje lekovi koji su odobreni za to. Ne postoje smernice za lečenje za to“, rekao je Clauv

Broj verovatno uključuje neke pacijente sa dugotrajnim COVID-om koji su patili od produžene iscrpljenosti, rekli su zvaničnici CDC-a.

Dugi COVID se široko definiše kao hronični zdravstveni problemi nedeljama, mesecima ili godinama nakon akutne infekcije COVID-19. Simptomi se razlikuju, ali podskup pacijenata ima iste probleme koji se vide kod ljudi sa sindromom hroničnog umora.

„Mislimo da je to ista bolest“, rekao je Iellman. Ali dugi COVID je više prihvaćen od strane lekara i dijagnostikuje se mnogo brže, rekao je on.

Pauel, jedan od Jelmanovih pacijenata, bio je srednjoškolski sportista koji se razboleo tokom putovanja u Belize pre mature. Doktori su mislili da je malarija, i činilo se da se oporavila. Ali razvila je upornu iscrpljenost, imala je problema sa spavanjem i stalno je povraćala. Postepeno je morala da prestane da se bavi sportom i imala je problema sa školskim zadatkom, rekla je.

Posle pet godina, dijagnostikovan joj je hronični umor i počela je da postiže izvesnu stabilnost redovnim infuzijama tečnosti i lekova. Diplomirala je na Univerzitetu u Juti i sada radi za organizaciju koja pomaže žrtvama nasilja u porodici.

Dobijanje nege je i dalje borba, rekla je.

„Kada stignem u hitnu ili u posetu drugom lekaru, umesto da kažem da imam sindrom hronične bolesti, obično kažem da imam dugo COVID“, rekao je Pauel. „I poveruju mi skoro odmah.“