Pristup internetu mora postati ljudsko pravo

Pristup internetu mora postati ljudsko pravo

Ljudi širom sveta toliko zavise od interneta u ostvarivanju socioekonomskih ljudskih prava kao što su obrazovanje, zdravstvena zaštita, posao i stanovanje da se pristup na mreži sada mora smatrati osnovnim ljudskim pravom, otkriva nova studija.

Naročito u zemljama u razvoju, pristup internetu može napraviti razliku između ljudi koji stiču obrazovanje, ostaju zdravi, pronalaze dom i obezbeđuju zaposlenje—ili ne.

Čak i ako ljudi imaju mogućnosti van mreže, kao što je pristup šemama socijalnog osiguranja ili pronalaženje smeštaja, oni su u komparativnom nepovoljnom položaju u odnosu na one koji imaju pristup internetu.

Objavljujući svoja otkrića danas u Politics, Philosophy & Economics, dr Merten Reglitz, predavač globalne etike na Univerzitetu u Birmingemu, poziva na samostalno ljudsko pravo na pristup internetu – zasnovano na tome da je to praktična potreba za niz socioekonomskih ljudskih prava.

On poziva javne vlasti da obezbede besplatan pristup internetu za one koji to nisu u mogućnosti da priušte, kao i da obezbede obuku o osnovnim digitalnim veštinama za sve građane i da zaštite pristup onlajn od proizvoljnog mešanja država i privatnih kompanija.

Dr Reglitz je prokomentarisao: „Internet ima jedinstvenu i fundamentalnu vrednost za ostvarivanje mnogih naših socio-ekonomskih ljudskih prava – omogućavajući korisnicima da podnose prijave za posao, šalju medicinske informacije zdravstvenim radnicima, upravljaju svojim finansijama i poslovanjem, podnose potraživanja iz socijalnog osiguranja, i dostavljaju obrazovne ocene.

„Struktura interneta omogućava međusobnu razmenu informacija koje imaju potencijal da doprinesu napretku čovečanstva u celini—potencijal koji treba zaštititi i upotrebiti proglašavanjem pristupa internetu ljudskim pravom.“

Studija ističe nekoliko oblasti u razvijenim zemljama u kojima je pristup internetu od suštinskog značaja za ostvarivanje socioekonomskih ljudskih prava:

Istraživanje dr Reglitza takođe ističe slične probleme za ljude koji nemaju pristup internetu u zemljama u razvoju – na primer, 20 procenata dece uzrasta od 6 do 11 godina ne pohađa školu u podsaharskoj Africi. Mnoga deca suočavaju se sa dugim šetnjama do svojih škola, gde je veličina odeljenja rutinski veoma velika u školama koje se raspadaju, nehigijenskim i nedovoljnim brojem nastavnika.

Međutim, alati za onlajn obrazovanje mogu napraviti značajnu razliku, omogućavajući deci koja žive na daljinu od škola da završe svoje obrazovanje. Više učenika se može efikasnije podučavati ako su nastavni materijali dostupni digitalno i ako učenici ne moraju da dele knjige.

Za ljude u zemljama u razvoju, pristup internetu takođe može napraviti razliku između dobijanja adekvatnog nivoa zdravstvene zaštite ili ne dobijanja. Digitalni zdravstveni alati mogu pomoći u dijagnosticiranju bolesti—na primer, u Keniji, prenosivi komplet za pregled oka (Peek) zasnovan na pametnom telefonu koristi se za testiranje vida ljudi i identifikaciju ljudi kojima je potrebno lečenje, posebno u udaljenim oblastima kojima lekari nedovoljno pružaju usluge.

Ljudi se često suočavaju sa nedostatkom klasičnih banaka u zemljama u razvoju, a pristup internetu omogućava finansijsku uključenost. Mala preduzeća takođe mogu da prikupe novac putem onlajn platformi za crovdfunding — Svetska banka očekuje da će se takvi iznosi prikupljeni u Africi povećati sa 32 miliona dolara u 2015. na 2,5 milijardi dolara u 2025. godini.