Afrika: Biodiverzitet toliki da je trenutnim tempom potrebno 150 godina za mapiranje

Afrika: Biodiverzitet toliki da je trenutnim tempom potrebno 150 godina za mapiranje

Afrički kontinent je pun biodiverziteta. U izveštaju iz 2016. godine, Program Ujedinjenih nacija za životnu sredinu je napisao: „Afrički biomi se protežu od mangrova do pustinja, od Mediterana do tropskih šuma, od umerenih do subtropskih i planinskih travnjaka i savana, pa čak i do planina pokrivenih ledom.“

Oko četvrtine svetskih vrsta biljaka i životinja nalazi se na ovom kontinentu.

Ali biodiverzitet nije samo lep. Treba nam da preživimo. Različite vrste i biomi pružaju ekosistemske usluge ljudima: hranu, odeću, vodu za piće i sam vazduh koji udišemo. Nestanak naizgled nevažne životinje, poput određene vrste pčela, može rezultirati izumiranjem određenih biljnih vrsta. To, zauzvrat, utiče na ljude i druge vrste.

Stručnjaci su procenili da svaka zemlja, na globalnom nivou, mora da zaštiti biodiverzitet 30% svoje teritorije do 2030. godine kako bi barem ublažila posledice tekuće štete po životnu sredinu.

Ali otkrili smo u nedavnoj studiji da veliki delovi Afrike ostaju neproučeni, a njihove vrste nedokumentovane. Zašto? Zato što se naučnici stalno vraćaju u područja čiji je biodiverzitet već mapiran, umesto da posećuju nova, neistražena područja.

Pokazujemo da je, pri trenutnoj stopi otkrića, možda potrebno više od 150 godina da se poseti svakih 100km k 100km područja u Africi čak i jednom. A, naša analiza pokazuje, jedna poseta neće biti dovoljna. Može biti potrebno do 27 ekspedicija na terenu da bi se dokumentovalo samo 50% postojećih vrsta na nekom području.

Ako naučnici ne počnu da izlaze van dobro mapiranih područja, hiljade novih vrsta će ostati nedokumentovane. Adekvatni podaci su ključni za identifikaciju i razgraničenje vrsta, razumevanje prostornih obrazaca biodiverziteta i efikasno promovisanje očuvanja vrsta. Ne možemo zaštititi ono što ne znamo.

Naše procene su zasnovane samo na pticama, sisarima i vodozemcima — tri dobro proučene grupe. Pristrasnost znanja i prostorni obrasci o kojima izveštavamo verovatno će biti znatno gori za druge već nedovoljno opisane grupe kao što su biljke, gljive i insekti.

Želeli smo da koristimo podatke da napravimo vizuelne prikaze neproučenih ili nedovoljno proučavanih oblasti kontinenta. Obično kada naučnici odu na teren, sakupljaju uzorke koji završavaju u muzejima, a zatim se pojavljuju u muzejskim bazama podataka. Ove baze podataka su objedinjene u jednu od strane Globalnog fonda za informacije o biodiverzitetu, tako da se svim skupovima podataka može pristupiti odjednom.

Ovo je bio izvor naših podataka i značilo je da računamo naučne ekspedicije, bolju reprezentaciju mapiranja vrsta nego, na primer, anegdote istraživača ili nasumični uzorak članaka iz časopisa.

Da bismo procenili broj ekspedicija u svakoj ćeliji mreže veličine 100km k 100km u Africi, standardnoj metodi za sprovođenje analiza ove vrste, izbrojali smo broj godina u kojima je bilo najmanje jedne kolekcije koja je uključivala vodozemce, sisare ili ptice. Dakle, vrednost od pet, na primer, pokazuje da su postojale kolekcije koje su naučnici napravili u pet različitih godina.

Zatim smo primenili statističke alate koji koriste trenutnu stopu za modeliranje budućeg trenda ako ponašanje (stopa ekspedicija) ostane isto.

Naši rezultati naglašavaju da je trenutna praksa nedovoljna za adekvatnu klasifikaciju i mapiranje afričkog biodiverziteta. Ovo može dovesti do obmanjujućih i samopojačavajućih prioriteta očuvanja: smatra se da područja imaju visoku konzervatorsku vrednost uglavnom zato što su bolje ispitana, a ne zato što su zapravo raznovrsnija.

Postoje načini da se ova situacija poboljša.

Agencije, kompanije i filantropi koji finansiraju istraživanja treba da aktivno promovišu projekte koji imaju za cilj uzorkovanje područja u kojima nedostaju osnovni podaci o biodiverzitetu.

Istraživači bi, u međuvremenu, trebalo da povećaju taksonomski i metodološki obim svojih napora u prikupljanju. S obzirom na logističke i zakonodavne izazove obavljanja terenskog rada širom većine Afrike, pozivamo naučnike da sarađuju sa stručnjacima u različitim institucijama i sa raznolikom taksonomskom ekspertizom kako bi odgovorno uzorkovali maksimalni mogući broj taksona – u potpunosti ili kao uzorke tkiva, posebno za ugrožene ili velike vrste.

Takođe postoji potreba da naučnici sarađuju jedni sa drugima van granica. Biološko uzorkovanje u Africi su, u velikoj meri, sprovele evropske i severnoameričke institucije. Istraživači iz institucija u tim regionima treba da sarađuju sa lokalnim univerzitetima, a ne samo da koriste lokalno stanovništvo kao asistente na terenu.

Na nivou vlade, proces za uzimanje uzoraka dozvola treba da bude transparentan i dostupan na mreži za svaku zemlju na kontinentu, kako bi se podstaklo i pojednostavilo istraživanje biodiverziteta.