Džerald Stern, nagrađivani pesnik, preminuo u 97

Džerald Stern, nagrađivani pesnik, preminuo u 97

NjUJORK – Preminuo je Džerald Stern, jedan od najomiljenijih i najpoštovanijih pesnika u zemlji koji je sa žustrom melanholijom i zemaljskim humorom pisao o svom detinjstvu, judaizmu, smrtnosti i čudima kontemplativnog života. Imao je 97 godina.

Stern, prvi pesnik laureat Nju Džersija, preminuo je u četvrtak u bolnici na Kalvariji u Njujorku, prema njegovoj dugogodišnjoj partnerki, En Mari Makari. Makarijeva izjava, koju je u subotu objavio izdavač VV Norton, ne uključuje uzrok smrti.

Dobitnik Nacionalne nagrade za knjigu 1998. godine za antologiju „Ovaj put“, proćelavi, okruglih očiju Stern je ponekad lično pogrešno smatran Allenom Ginsbergom i često ga upoređivali sa Voltom Vitmanom zbog njegovog lirskog i senzualnog stila.

Sterna je oblikovalo grubo, urbano okruženje njegovog rodnog Pitsburga, ali se takođe snažno identifikovao sa prirodom i životinjama, diveći se „moći“ drveta javora, poredeći sebe sa kolibrijem ili vevericom, ili otkrivajući „tajnu život” u mrtvoj životinji na putu.

Doživotni agnostik koji je takođe žestoko verovao u „ideju Jevreja“, pesnik je napisao više od deset knjiga i opisao sebe kao „delimično komičnog, delom idealističkog, obojenog ironijom, umazanog podsmehom i sarkazmom“. U pesmama i esejima, on je sa posebnim intenzitetom pisao o prošlosti — svojim roditeljima imigrantima, davno izgubljenim prijateljima i ljubavnicima, i upadljivim podelama između bogatih i siromašnih i Jevreja i nejevreja u Pitsburgu. Smatrao je „Jedinu stvar u životu“ iz zbirke „Lucky Life“ iz 1977. godine kao pesmu koja ga je najbolje definisala.

U mom umu je zakopana slast

ima voda iza koje je mala pećina

ima usta koja govore grčki

To je ono što držim za sebe; čemu se vraćam;

jedina stvar koju niko drugi nije želeo

Prešao je 50 godina pre nego što je osvojio bilo koju veliku nagradu, ali je često citiran u drugoj polovini svog života. Pored njegove Nacionalne nagrade za knjigu, njegove počasti uključivale su i to što je bio finalista Pulicerove nagrade 1991. za „Napuštanje drugog kraljevstva“ i primanje nagrada za životno delo kao što su Rut Lili nagrada i Volas Stivensova nagrada. 2013. godine, Kongresna biblioteka mu je dodelila Nacionalnu nagradu Rebeke Džonson Bobit za „Rano prikupljene pesme” i pohvalila ga kao „jednog od najvećih američkih pesnika-proklamatora u Vitmanovskoj tradiciji: sa trenucima humora i hirovitosti, i trajnom velikodušnošću, njegovo delo slavi mitologizirajuću moć umetnosti.”

U međuvremenu, 2000. je proglašen za prvog pesnika laureata u Nju Džersiju i nehotice je pomogao da dođe do brzog nestanka ove pozicije. Nakon što je odslužio svoj dvogodišnji mandat, preporučio je Amirija Baraku za svog naslednika. Baraka bi izazvao žestoki protest svojom pesmom iz 2002. „Neko je razneo Ameriku“, u kojoj se navodi da je Izrael unapred znao za napade 11. septembra godinu dana ranije. Baraka je odbio da se povuče, pa je država odlučila da više nema laureata.

Stern, rođen 1925. godine, nije se sećao većih književnih uticaja kao dete, ali je govorio o trajnoj traumi smrti svoje starije sestre Silvije kada je imao 8 godina. On bi sebe opisao kao „nasilnika koji je visio u bazenu hale i potukli se.” Ali, rekao je za The Nev Iork Times 1999. godine, bio je načitan nasilnik koji je briljirao na koledžu. Stern je studirao političke nauke na Univerzitetu u Pitsburgu i magistrirao komparativnu književnost na Univerzitetu Kolumbija. Ezra Paund i VB Jejts bili su među prvim pesnicima koje je pažljivo čitao.

Stern je živeo u Evropi i Njujorku tokom 1950-ih i na kraju se nastanio u kući iz 19. veka blizu reke Delaver u Lambertvilu. Njegov stvaralački razvoj dolazio je polako. Tek u slobodnim trenucima u vojsci, u kojoj je kratko služio posle Drugog svetskog rata, došao mu je na pamet „slatka ideja“ da zarađuje za život. Proveo je veći deo svojih 30-ih radeći na pesmi o američkom predsedništvu, „The Pineis“, ali je očajavao što je bila „popustljiva“ i „zamorna“. Kako se približavao 40. godini, brinuo se da je postao „večno stari učenik“ i „večno mlad instruktor“. Kroz krizu srednjih godina, konačno je pronašao svoj glas pesnika, otkrivši da je išao „lakšim putem“ nego što je trebalo.

„To je takođe imalo veze sa spoznajom da je moja duga mladost završena, da neću živeti večno, da smrt nije samo književni događaj, već veoma stvaran i veoma lični“, napisao je u eseju „Neke tajne“, objavljeno 1983. „Mogao sam da se prepustim i konačno postanem svoj i izgubim svoj stid i ponos.“

Njegov brak sa Patrišom Miler završio se razvodom. Imali su dvoje dece, Rejčel i Davida.

Stern je uglavnom izbegavao aktuelne pesme, ali je bio dugogodišnji politički aktivista čiji su uzroci uključivali desegregaciju bazena u Indijani, Pensilvanija, i organizovanje čitanja protiv aparthejda na Univerzitetu u Ajovi. Predavao je u nekoliko škola, ali je imao veliki skepticizam prema pisanju programa i akademskom životu. Na Univerzitetu Templ, bio je toliko razjaren odlukom škole iz 1950-ih da izgradi zid od cigle od 6 stopa koji bi odvajao kampus od obližnjih crnih kvartova Filadelfije da se popeo na zid na putu do nastave.

„Institucija suptilno i podmuklo radi na vas na takav način da, iako se čini da imate slobodu, postajete sluga“, rekao je on za onlajn publikaciju The Rumpus 2010. „Vaše glavno pitanje je da budete unapređeni u sledeću stvar. Ili vas pozovu na piknik. Ili dobiti mandat. Ili povaliti.”

Pored Makarija, Sterna su preživela deca Dejvid Stern i Rejčel Stern Martin i unuci Dilan i Alana Stern i Rebeka i Džulija Martin.