Duraković je zatražio priznavanje bosanskog i hrvatskog jezika u pedagoškoj dokumentaciji, uz zabranu nametanja opisnih naziva jezika koji nisu u skladu sa slobodnim izjašnjenjem roditelja i učenika. Prema Ustavu Republike Srpske, službeni jezici su jezik srpskog, bošnjačkog i hrvatskog naroda, pri čemu se srpski jezik navodi za učenike srpske nacionalnosti, dok se za bošnjačke i hrvatske učenike koristi naziv bošnjački i hrvatski jezik.
Bošnjaci insistiraju na tome da se njihov jezik naziva bosanskim. U predloženim izmenama, Duraković je zatražio i uvođenje predmeta „maternji jezik, s elementima nacionalne kulture i istorije“ od prvog do devetog razreda. Takođe, predložio je formiranje Komisije za udžbenike za nevećinske zajednice, koju bi imenovali predsednik i potpredsednici Republike Srpske.
Prema njegovim rečima, novi predmet bi pomogao da se reši problem nepostojanja konsenzusa o izučavanju istorije, smanjujući razdvajanje dece. Duraković takođe traži proporcionalnu nacionalnu zastupljenost nastavnog i vannastavnog kadra u školama.
Dalje je predložio depolitizaciju i deklerikalizaciju školskog prostora, što podrazumeva da vizuelni identitet škola ne sme nositi obeležja jedne religije ili naroda. Učenici ne mogu biti obavezani da prisustvuju verskim obredima bez saglasnosti roditelja.
„Ovim izmenama predlažemo konkretna rešenja koja osiguravaju da škole budu inkluzivne i sigurne za svu decu“, naveo je Duraković. Predložene izmene donose strože sankcije za kršenje prava učenika, a onemogućavanje ostvarivanja prava na jezik biće definisano kao teža povreda radne obaveze.
Izmene takođe predviđaju obavezu proporcionalne nacionalne zastupljenosti u školskim odborima i savetima roditelja. Savet roditelja bi dobio pravo da pokrene zaštitu vitalnog interesa dece ako odluke škole ugrožavaju njihov identitet.
„Uveren sam da bi usvajanje ovih izmena predstavljalo civilizacijski iskorak, koji će doprineti izgradnji poverenja i stabilnosti u Republici Srpskoj“, istakao je Duraković.
