Bližnji nam je potreban i mi smo potrebni njemu, ističe vladika Grigorije Durić za N1. Potrebno je, navodi, shvatiti da su svi ljudi potencijalno dobri i nikako se ne ugledati na one koji su počinili zlo. To je preduslov za njegovo duboko uverenje da „jaganjci uvek na kraju pobede vukove“.
Vladika Grigorije Durić objavio je knjigu „Jedni drugima potrebni“, u kojoj je spojio 30 beseda (simbolično, za 30 godina službe u crkvi), podsećajući šta znači biti „bližnji“.
„Ja se uvek rado sećam neke stare, drevne mudrosti egipatskih monaha koji su govorili ‘video si bližnjeg svoga, video si Boga svoga’. Dakle, ako vidimo dobro lice bližnjega, onda ćemo videti u tom licu i Boga. Put do Boga je preko bližnjega“, rekao je vladika.
Poslednja beseda, pod nazivom „Ogledalo u kojem se ogledamo“, održana je kada su studenti boravili u Minhenu, na putu za Brisel.
„Kao mlad monah, predavao sam veronauku u školi. Tad sam shvatio da su deca uvek ogledalo svojih roditelja. Ovde se stvarno događa jedno čudo da su ova deca jedno divno ogledalo u kome se sve otkriva, i ono što je kod nas kao roditelja (duhovnih ili telesnih) dobro i ono što nije. Ukoliko želimo nešto da uradimo, moramo sve svoje snage umne, fizičke, psihičke, usmeriti ka tome da pomognemo toj deci, i da budemo uz njih i da se ogledamo u njima, sagledamo svoje vrline i svoje slabosti“, rekao je on.
Da li mu je zamereno što je ugostio studente?
Na pitanje da li mu je zamereno zbog toga što je ugostio studente, kaže da ga niko nije direktno pozvao, ali da je čuo da je bilo prigovora.
„Čak su neki zamerali na tome što smo ih uopšte primili u kuću, što je za mene stvarno zastrašujuće. Primio bi čovek i nekog stranca, ako je putnik, gladan, žedan i umoran, a kamoli svoju decu. Decu koja se bore za slobodu, za pravdu, za istinu, koja su podnela ogromnu žrtvu“, rekao je sagovornik N1.
Uveren je da se studenti bore za dobru, zdravu, normalnu Srbiju i svoju budućnost u njoj.
U knjizi „Jedni drugima potrebni“, s druge strane, ima mnogo govora o prošlosti i greškama koje su učinjene. Vladika priča o „pamćenju bez zlopamćenja“.
„Zlopamćenje je, prema Svetom Anastasiju Sinaitu, najteži greh. Gori ili teži od samog ubistva, preljube ili od krađe, jer je zlopamćenje zapravo puštanje mržnje u srce. To ne znači da čovek ne treba da pamti, ali ne treba da zlopamti. Na strašnim mestima pamćenja (stradanjima srpskog naroda) opominjem da nikako ne sme da bude zlopamćenja jer, kako je rekla pametna Hana Arent, jedino što ne bi oprostila fašistima je da od nje učine da postane kao oni. Moja je teza jasna – jaganjci uvek na kraju pobeđuju vukove, ali taj kraj treba dočekati i imati nadu da će dobro trijumfovati nad zlom“, rekao je on.
Preduslov za to, ističe, jeste da shvatimo da su svi ljudi potencijalno dobri, a da se na one koji su počinili zlo nikako ne smemo ugledati.
„Svi su ljudi braća, svi smo sposobni da grešimo, ali i da se ispravljamo. Jedan od najčudesnijih momenata je kad mi je prišao jedan mladi franjevački sveštenik kome je Armija BiH ubila oca i brata u tom području Bradine. Ja sam tada u Bradini govorio o stradanju Srba i rekao sam da je bolje kada je čovek potomak onih koji su ubijeni, nego oni koji su ubijali. Koliko to strašno bilo. On mi je prišao i rekao mi da mu se vratila vera u Jevanđelje“, rekao je on.
Svet ima drugačiji pogled na stvari, ali vladika ističe da će „poslednji sud dati Bog“.
„Bog će suditi svetu, a taj sud biće strašan, ne zbog toga što je Bog strašan, nego zato što ćemo mi tada da doživimo razna iznenađenja. Jedina mogućnost da ne doživimo opako iznenađenje je da sledujemo ono što nam govori Bog, to je da idemo putem ljubavi i praštanja“, kazao je vladika Grigorije.
