Srbija danas ima 24 naselja koja postoje samo u statistici o izgubljenom stanovništvu. U stvarnosti, ta mala mesta su umrla, bez ikakvih putokaza koji bi ih označili. Nekadašnji stanovnici su živeli u siromaštvu, daleko od civilizacije, u strmim udolinama.
Prva naselja bez stalnih stanovnika tokom popisa 1991. godine su Vukojevac i Sakulja. Sakulja se izdvaja po tome što su njeni žitelji raseljeni 1984. godine zbog eksploatacije lignita. Tamo gde su nekada bile kuće, sada su samo naslage zemlje i zarasli putevi.
Preostala Srbija polako izumire, a najveći gubitnici su na jugu i istoku zemlje. Pčinjska oblast prednjači sa pet sela bez stanovnika, dok su Pirotska, Jablanička i Toplička oblast izgubile još nekoliko naselja. Čestelin, blizu Vranja, je primer kako ni blizina grada ne garantuje opstanak.
U Šumadiji i Zapadnoj Srbiji je situacija nešto bolja, sa pet ugašenih naselja. Mali Borak je planski raseljen, dok su ostala sela u Raškoj oblasti. Ugaslo selo Pokrvenik preživelo je dva svetska rata, ali ne i modernu eru.
Neka od „sela duhova“ su tokom poslednjeg popisa 2022. godine pokazala znakove života. Ipak, demografski oporavak je malo verovatan, s obzirom na promene u definiciji malih naselja. Srbija trenutno ima 1.302 malih naselja, a ekonomski aktivno stanovništvo čini manje od 18% ukupnog broja.
Odliv mladih i nedostatak radne snage ugrožavaju privredu, posebno poljoprivredu. Gatarović upozorava na vitalnu ugroženost malih mesta, gde u trećini naselja nije rođeno nijedno dete u poslednjoj deceniji. Prosečna starost stanovništva u nekim selima dostiže 88 godina, a više od 400 sela ima dvadesetak stanovnika.
Procene ukazuju na mogućnost nestanka još 40 sela do polovine veka, dok bi broj naselja sa manje od 100 stanovnika mogao porasti za 50%. Do kraja veka, Srbija bi mogla izgubiti više od 1.000 malih mesta, što bi predstavljalo četvrtinu ukupnog broja naselja.
