Vladimir Simović objašnjava da se u poslednje vreme promenila dinamika između kapitala i radnika. Dok kapital može slobodno da se kreće, radnici se suočavaju sa pretnjom odseljavanja fabrika. Ova situacija dodatno pogoršava uslove rada, posebno na jugu Srbije, gde je stopa siromaštva najviša.
Simović ističe da je Beograd jedini grad sa više opcija za zaposlenje, dok su u ostatku Srbije radnici često prinuđeni da rade u teškim i ponižavajućim uslovima. Rezultati istraživanja CPE pokazuju da su mnogi radnici u automobilskoj i tekstilnoj industriji izloženi zlostavljanju na radnom mestu.
U automobilskoj industriji postoji više sindikata koji se bore za prava radnika, dok je u tekstilnoj situacija teža zbog manjka sindikalnog organizovanja. Simović naglašava da je partnerstvo između sindikata i poslodavaca problematično, jer su interesi suprotstavljeni.
On smatra da zakon može da štiti radnike, ali da je u praksi situacija drugačija. Radno zakonodavstvo se urušava, a podaci o smrtnosti na radnom mestu su zabrinjavajući. Radnici često ne veruju inspektoratu za rad, što dodatno otežava situaciju.
Simović ukazuje na to da se masovni otkazi dešavaju zbog prevelikog oslanjanja na strane investicije. U poslednjih godinu dana, 16.000 ljudi je izgubilo posao, a najviše u tekstilnoj industriji. Ova situacija je rezultat strategije koja nije usmerena na razvoj domaće privrede.
Na kraju, Simović naglašava da radnici nemaju političkog aktera koji bi zastupao njihove interese. Veruje da je potrebno više borbenosti u sindikatima kako bi se obezbedila prava radnika i dostojanstven život.
