Nezgrapni hibrid državnog monopola i pokušaja tržišne liberalizacije doveo je do ozbiljnih problema u energetici. Profesor Radonjić naglašava da partijsko upravljanje preduzećima stvara gubitke koji se prelivaju u javni dug, dok se socijalni mir kupuje erozijom budućeg bruto domaćeg proizvoda. Fiskalni rizici postaju sve očigledniji, a planirane državne garancije za EPS dostižu gotovo 2,5 milijardi evra.
Karbonske takse na izvoz u Evropsku uniju dodatno pogoršavaju situaciju, jer srpska industrija zavisi od struje koja se većinom proizvodi iz lignita. Trgovinski deficit raste, a svaki manjak se na kraju prebacuje na građane kroz rastući javni dug. Građani su takođe pogođeni lošom naplatom potraživanja u EPS-u, gde više od 50 preduzeća duguje značajne sume.
Efikasnost elektroenergetskog sistema se drastično smanjuje iz godine u godinu. Proizvodnja struje opada, a podaci o emisiji ugljen-dioksida ukazuju na ozbiljne ekološke probleme. EPS kontroliše većinu proizvodnje, dok su u drugim zemljama u regionu strukture mnogo diversifikovanije.
Finansijski pokazatelji EPS-a nisu ohrabrujući, uprkos rekordnoj dobiti u 2023. godini. Pad zarade za 77 odsto u 2024. godini ukazuje na ozbiljne probleme u operativnoj efikasnosti. Profesor Radonjić naglašava da su učešće neto profita i prihod po zaposlenom najniži u poređenju sa drugim državnim kompanijama u regionu.
Organizacijska struktura i politička kontrola dodatno otežavaju situaciju. Nedostatak stručnih kadrova i visoki fiksni troškovi dovode do slabe operativne sposobnosti. Profesor ističe potrebu za reformama koje bi omogućile dugoročnu održivost energetskog sistema.
Završno, dugoročna održivost energetskog sistema Srbije zahteva promene u pristupu i investicijama. Energetska tranzicija do 2030. godine može biti skupa, ali odustajanje će doneti još veće troškove. Ključno je pronaći rešenja koja će omogućiti Srbiji da postane deo globalnog proizvođačkog lanca, umesto da zavisi od uvoza.
