U četvrtak, 14-godišnjak je ušao u školu u Kahramanmarašu i otvorio vatru, ubivši osmoro đaka i učitelja. Ovaj tragičan incident dogodio se samo dva dana nakon što je isti napadač ranio 16 osoba u Sivereku, pre nego što je oduzeo sebi život. Ovakvi napadi često se povezuju sa stanjem koje se naziva „amok“, kada osoba bezrazložno čini zlo.
Stručnjaci, poput Džona Horgana sa Državnog univerziteta Džordžije, ističu da mit o napadačima koji iznenada „puknu“ nije tačan. Pre napada, obično postoji duga istorija frustracija i trauma koje se akumuliraju tokom vremena. Odbijanje i poniženje često su poslednje kapi koje dovode do ovakvih tragedija.
Džej Rejd Meloj, forenzički psiholog, naglašava da je pojednostavljeno verovati da su psihičke bolesti glavni uzrok ovakvih zločina. Većina počinilaca nema utvrđeno mentalno oboljenje u trenutku napada, a njihovi motivi često su povezani sa ličnim frustracijama i ekstremističkim ideologijama.
Džems Denzli, profesor kriminologije, dodaje da je ključna razlika između krize i bolesti. Mnogi ljudi se suočavaju sa osećajem odbačenosti ili neuspeha, ali većina njih uspe da prevaziđe te osećaje. Međutim, neki pojedinci ostaju zaglavljeni u tim frustracijama, što može dovesti do nasilja.
Horgan takođe ukazuje na to da masovne ubice često detaljno planiraju svoje napade. Oni istražuju mete, planiraju taktiku i traže savete na internetu. Iako većina ljudi ne sprovodi svoje fantazije, neki prelaze psihološku barijeru i odlučuju se na zločin.
Pre nego što dođe do napada, često postoje znaci upozorenja koje okolina može primetiti. Denzli ističe da su promene u ponašanju, povlačenje iz društvenog života ili čudne objave na društvenim mrežama indikatori koji ne smeju biti ignorisani. Horgan dodaje da budući napadači često šalju signale, ali okolina ne reaguje na njih.
Na kraju, većina žrtava nasilja su ljudi koje počinilac poznaje. Denzli objašnjava da se u slučaju porodičnog nasilja žrtve biraju zbog svoje povezanosti sa počiniocem, dok su u masovnim zločinima žrtve često nasumične.
