Naučnici imaju mnogo teorija o tome kako su sirovine Zemlje postale žive ćelije, ali je nova teorija posebno zanimljiva. U nedavnom radu, tim naučnika tvrdi da je život mogao prvi put nastati unutar blob-a lepljive mase koja se držala za stenu, mnogo pre nego što su prave ćelije postojale. Slično bakterijskim biofilmovima koje danas viđamo na stijenama, površinama bara i čak na zubima, polučvrsta gel matrica bi pružila savršeno mesto za razvoj života, predlažu autori, kako na Zemlji, tako i potencijalno na drugim planetama.
Ova ideja o „gel-životu“ je pomalo specifična: većina teorija o poreklu života postavlja scenu za prvu organsku hemiju u vodi, a ne u lepljivoj supstanci. Međutim, te teorije se takođe bore da objasne kako su jednostavne molekuli, koji su verovatno plivali u vodama Zemlje, mogli da se transformišu u nešto tako složeno kao što su RNA (ribonukleinska kiselina) ili DNA (deoksiribonukleinska kiselina) bez dodatne podrške. Gelasti ambijent mogao bi da reši nekoliko tih problema odjednom.
„Dok se mnoge teorije fokusiraju na funkciju biomolekula i biopolimera, naša teorija umesto toga uključuje ulogu gelova u poreklu života,“ kaže astrobiolog Tony Jia sa Univerziteta u Hirošimi. Gelasti medij, predlažu Jia i njegovi saradnici, mogao bi da zarobi i organizuje molekule u formacije dovoljno stabilne da prevaziđu ključne prepreke u pre-životnoj hemiji.
Rana Zemlja nije bila relativno blaga, ozonom prekrivena sredina kakvu danas poznajemo. Intenzivna ultraljubičasta radijacija mogla je da udari površinu bez prepreka, a temperature su bile ekstremne. Prebiotski geli, tim sugeriše, mogli su da pruže potrebnu zaštitu krhkoj hemiji života, mnogo pre nego što su stvarne ćelije sa membranama imale priliku da se razviju.
U ovoj teoriji, koja je prvi put predložena 2005. godine i ovde je proširena, protocelije nisu bile prvi korak u poreklu života, već rezultat hemijske organizacije koju je uspostavila primordijalna lepljiva masa. „Ovde izlažemo prebiotski gel-prvi okvir, koji razmatra da je rani život mogao nastati unutar gel matrica vezanih za površinu,“ pišu istraživači. „Takvi prebiotski geli mogli su omogućiti primitivnim hemijskim sistemima da prevaziđu ključne prepreke u prebiotskoj hemiji omogućavajući koncentraciju molekula, selektivno zadržavanje, efikasnost reakcija i zaštitu okruženja.“
U ovim ranim gelovima, predlažu, prvi murmuri metabolizma mogli su da se jave dok su hemikalije razmenjivale elektrone. Uz vidljivu i infracrvenu svetlost, ultraljubičasta svetlost koja prodire u gel mogla je da pruži dodatnu energiju za hemijske reakcije unutar njega, slično kao što fotosinteza radi kod biljaka danas.
Geli mogu koncentrisati monomere, kao što su aktivirani nukleotidi i amino kiseline, dodaje tim, i sastavljeni su na način koji selektivno zadržava i interaguje sa određenim hemikalijama, a ne sa drugima. Vlažno, ali ne sasvim mokro okruženje unutar gel matrice favorizuje reakcije koje mogu povezati monomere zajedno da formiraju polimere – složene molekule poput onih u našim telima – umesto reakcija hidrolize.
