U prošloj godini, astronomi su bili fascinirani bežećim asteroidima koji su prolazili kroz naš Solarni sistem. Ovi objekti su se kretali brzinom od oko 68 kilometara u sekundi, što je više nego duplo od brzine Zemlje oko Sunca. Zamislite da je u pitanju nešto mnogo veće i brže, poput crne rupe koja se kreće brzinom od 3.000 km/s.
Iako ovo zvuči pomalo neverovatno, tokom prošle godine, nekoliko dokaza je ukazalo na to da takvi posetioci nisu nemogući. Astronomi su primetili jasne znakove bežećih supermasivnih crnih rupa koje se kreću kroz druge galaksije, kao i dokaze da su manje, nevidljive bežeće crne rupe verovatno prisutne.
Priča počinje 1960-ih, kada je matematičar iz Novog Zelanda, Roy Kerr, pronašao rešenje Einsteinovih jednačina opšte relativnosti koje opisuje rotirajuće crne rupe. Ovo je dovelo do dva ključna otkrića o crnim rupama. Prvo, „teorema bez kose“, koja nam govori da se crne rupe mogu razlikovati samo po tri osobine: njihovoj masi, rotaciji i električnom naboju.
Drugo otkriće se odnosi na poznatu Einsteinovu formulu E = mc², koja kaže da energija ima masu. U slučaju crne rupe, Kerr-ovo rešenje nam govori da čak 29% mase crne rupe može biti u obliku rotacione energije. Engleski fizičar Roger Penrose je pre 50 godina zaključio da se ova rotaciona energija crnih rupa može osloboditi.
Rotirajuća crna rupa je poput baterije koja može osloboditi ogromne količine rotacione energije. Crna rupa može sadržati oko 100 puta više iskoristive energije nego zvezda iste mase. Kada se par crnih rupa spoji u jednu, velika količina te energije može se osloboditi u nekoliko sekundi.
Potrebno je bilo dve decenije mukotrpnih proračuna na superkompjuterima da bi se razumele posledice sudara i spajanja dve rotirajuće crne rupe, što stvara gravitacione talase. U zavisnosti od načina na koji se crne rupe rotiraju, energija gravitacionih talasa može se osloboditi mnogo jače u jednom pravcu nego u drugom, što šalje crne rupe u suprotnom pravcu poput raketa.
Sve to je bila teorija, sve do trenutka kada su LIGO i Virgo opservatorije počele da detektuju zvuke gravitacionih talasa koje ispuštaju parovi sudarajućih crnih rupa 2015. godine. Jedno od najuzbudljivijih otkrića bila su „ringdown“ crne rupe: zvuk sličan zvoncu koji nam govori o njihovoj rotaciji. Što brže se rotiraju, duže zvone.
Bolja posmatranja su otkrila da su neki parovi crnih rupa imali nasumično orijentisane ose rotacije, a mnoge od njih su imale veoma veliku rotacionu energiju. Sve ovo sugeriše da su bežeće crne rupe realna mogućnost. Krećući se brzinom od 1% brzine svetlosti, njihovi putevi kroz svemir ne bi pratili zakrivljene orbite zvezda u galaksijama, već bi bili gotovo ravni.
Ovo nas dovodi do poslednjeg koraka u našoj priči: stvarnog otkrića bežećih crnih rupa. Teško je tražiti relativno male bežeće crne rupe. Međutim, bežeća crna rupa mase milion ili milijardu Sunčevih masa stvaraće ogromne poremećaje u zvezdama i gasu oko sebe dok se kreće kroz galaksiju.
