Ishrana i razmnožavanje plavih kitova povezani sa uslovima životne sredine

Ishrana i razmnožavanje plavih kitova povezani sa uslovima životne sredine

Nova studija o vokalizaciji novozelandskih plavih kitova pokazuje da su kitovi prisutni tokom cele godine u Južnom Taranaki zalivu i da na njihovo ponašanje utiču uslovi životne sredine u regionu.

Nalazi su značajan napredak u razumevanju istraživača upotrebe staništa i ponašanja ove populacije plavih kitova, koju su istraživači sa Državnog univerziteta Oregon prvi identifikovali kao genetski različitu od drugih populacija plavih kitova pre manje od jedne decenije.

„Pre 10 godina nismo znali da li je ovo posebna populacija do sada razumevanja ekologije ovih kitova i njihovog odgovora na promenljive uslove životne sredine“, rekla je vodeći autor studije, Davn Barlov, postdoktorski naučnik na Institutu za morske sisare OSU. „Ovi nalazi mogu informisati upravljanje očuvanjem ove populacije plavih kitova i njihovog staništa.“

Obrasci i intenzitet poziva i pesama kitova tokom dve godine pokazali su snažnu sezonsku karakteristiku u njihovom ponašanju u potrazi za hranom i razmnožavanju, a vokalizacije su se promenile na osnovu uslova okoline kao što je dokumentovani morski toplotni talas, rekao je Barlou.

„Tokom morskog toplotnog talasa, smanjeni su pozivi vezani za hranjenje, što odražava loše uslove hranjenja tokom tog perioda“, rekao je Barlou. „Ali takođe smo videli promene u vokalizaciji u sledećem periodu razmnožavanja, što je pokazatelj da su uložili manje napora u reprodukciju nakon perioda loših uslova hranjenja.

Studija je objavljena u časopisu Ecologi and Evolution. Barlov je sproveo istraživanje kao doktorant u Laboratoriji za geoprostornu ekologiju morske megafaune u Hatfield Marine Science Centru u Njuportu, na čelu sa vanrednim profesorom Leighom Torresom, koautorom novog rada.

Plavi kitovi su najveći od svih kitova i nalaze se u svim okeanima osim Arktika. Njihova populacija je osiromašena zbog komercijalnog lova na kitove početkom 1900-ih, a danas se nalaze na listi ugroženih prema Crvenoj listi ugroženih vrsta Međunarodne unije za očuvanje prirode.

Stanište novozelandskih kitova se preklapa sa širokim spektrom komercijalnih aktivnosti, uključujući istraživanje i vađenje nafte i gasa, saobraćaj brodova, ribarstvo, razvoj energije vetra i moguće rudarenje morskog dna.

Tores je prvi put postavio hipotezu 2013. da je zaliv Južni Taranaki, između severnog i južnog ostrva Novog Zelanda, nedokumentovano hranilište plavih kitova. Prateći sveobuhvatne napore u prikupljanju podataka i koristeći višestruke dokaze, Tores, Barlou i kolege su uspeli da dokumentuju 2018. da je populacija u ovom regionu genetski različita od drugih populacija plavih kitova.

Prethodna istraživanja su se prvenstveno zasnivala na zapažanjima istraživača tokom poseta regionu u letnjim mesecima. Ali istraživači su želeli da saznaju više o ponašanju kitova tokom drugih delova godine. Postavili su pet hidrofona – vrstu podvodnog mikrofona – koji su snimali neprekidno između januara 2016. i februara 2018, sa samo kratkim prazninama za preuzimanje podataka svakih šest meseci.

„Za razliku od mnogih drugih kitova, ova populacija ostaje u ovom regionu tokom cele godine“, rekao je Barlou. „To znači da možemo da pratimo šta rade sa jedne lokacije. Slušanje je efikasan način da se to uradi.“

Hidrofonski snimci su pokazali da su kitovi „D“ pozivi u snažnoj korelaciji sa okeanografskim uslovima vezanim za uzdizanje u proleće i leto. Upvelling je proces gde se dublja, hladnija voda gura prema površini; voda bogata hranljivim materijama podržava agregacije krila kojima se plavi kitovi hrane. D pozivi kitova bili su intenzivniji tokom perioda snažnog uzdizanja.

Snimci su takođe pokazali da je vokalizacija pesme kitova, koju proizvode mužjaci i povezana sa ponašanjem pri razmnožavanju, pratila veoma sezonski obrazac, sa najvećim intenzitetom u jesen. Taj trenutak je u skladu sa procenama začeća iz ranijih zapisa o kitolovu, rekao je Barlou.

Dokazi hidrofona o ponašanju pri razmnožavanju i prisustvu kitova u regionu tokom cele godine mogu uticati na status klasifikacije nacionalnih pretnji životinja, što utiče na prakse upravljanja, rekli su istraživači.

Plavi kitovi na Novom Zelandu bili su klasifikovani kao migranti, ali kao rezultat istraživanja Toresa, Barloua i kolega, klasifikacija se promenila od migranata do podataka sa nedostatkom. Ako kitovi budu reklasifikovani kao rezidentna populacija, to bi moglo uticati na prakse upravljanja, ali su potrebni dokazi o razmnožavanju na Novom Zelandu da bi došlo do te promene, rekli su istraživači.

„Iako niko nije dokumentovao da se plavi kitovi pare — teško je to direktno primetiti — povećanje pesme tokom očekivanog vremena parenja je snažan pokazatelj razmnožavanja u vodama Novog Zelanda“, rekao je Tores. „Naša studija dodaje još dokaza da su to stalni novozelandski plavi kitovi.

Kada su istraživači uspeli da uspostave vezu između ponašanja kitova i njihovih poziva, mogli su da pogledaju pozive i ponašanje u odnosu na obrasce životne sredine. Konkretno, primetili su kako se ponašanje kitova u hranjenju i razmnožavanju promenilo tokom i nakon morskog toplotnog talasa 2016.

Tokom morskog toplotnog talasa, bilo je manje nakupina krila kojima su se kitovi hranili, što su istraživači dokumentovali u prethodnoj studiji. Smanjenje ponašanja u potrazi za hranom je bilo u korelaciji sa manje intenzivnim D klicama tokom tog perioda, a u narednoj sezoni parenja, gnezdeće pesme su takođe bile manje intenzivne.

Nalazi postavljaju dodatna pitanja o tome kako promene uslova okeana i ljudske aktivnosti u regionu utiču na populaciju plavih kitova Novog Zelanda i pojačavaju potrebu za kontinuiranim praćenjem, rekli su istraživači.

„Došli smo tako daleko za 10 godina u našem znanju o ovim plavim kitovima – od nepoznavanja postojanja ove populacije do sada razumevanja njihove tokom cele godine korišćenja ovog regiona za hranjenje, parenje i dojenje“, rekao je Tores. „Novozelanđani bi trebalo da budu uzbuđeni i ponosni što je njihova zemlja dom sopstvene jedinstvene populacije plavih kitova. Nadamo se da će naš rad pomoći Kivijima da upravljaju i štite ove kitove.“

Dodatni koautori su Holger Klink, direktor Centra za konzervaciju bioakustike Univerziteta Kornel K. Lisa Jang, koji je takođe povezan sa Institutom za morske sisare OSU; Dimitri Ponirakis iz Kornela; i Trevor Branch Univerziteta u Vašingtonu. Institut za morske sisare je deo Državnog koledža poljoprivrednih nauka u Oregonu.