„Nemoj da se žališ i nemoj da objašnjavaš“ – reci ko si, šta si i šta hoćeš”, objasnio je svojevremeno Zoran Đinđić šta je bila njegova ideja vodilja u predizbornoj kampanji 2000. godine. Danas, punih 25 godina posle izbora na kojima je poražen Slobodan Milošević, podsećamo kako je glavni arhitekta najveće političke promene u modernoj istoriji Srbije, kasnije predsednik prve demokratske vlade, vodio tu čuvenu predizbornu kampanju.
Svakog 24. septembra već četvrt veka Srbija se seća tih slavnih dana 2000. godine kada je Demokratska opozicija Srbije izborima pobedila režim Slobodana Miloševića. Što godine više odmiču, to su ta sećanja sve više prožeta gorčinom i setom.
Umesto podsećanja na istorijske datume i jadikovke gde smo sada, možda je današnji dan pravi trenutak da se podsetimo šta su sve opozicija i nezadovoljni građani uradili da stignu do te mitske pobede. Možda svi naučimo nešto iz toga.
Najbolja osoba da svedoči o tome, na žalost, nije među živima, ali njegove reči odzvanjaju više od bilokog živog svedoka.
Nova.rs podseća na to kako je Zoran Đinđić, arhitekta izborne pobede nad Slobodanom Miloševićem, jedan od osnivača DOS-a i prvi demokratski premijer Srbije, pričao o izazovima sa kojima su se suočavali tih dana.
„Ujedinjenje, što nelogičnije, to bolje“
Iako je delovalo da je opozicija razjedinjena i bez strategije kako da dođe do pobede, Đinđić je imao ideju na koji bi način stranke nasuprot vlastima trebalo da deluju.
Kao jednu od prvih stvari koja je urađena na tom putu navodi ujedinjenje.
“Kao melem na ranu razjedinjavanja trebalo je staviti to novo iskustvo da i mali i veliki i levi i desni i ovi i oni mogu da se udruže, ne toliko kao dokaz da su se najbolji udružili, nego kao kontrast rastućoj agresivnosti i negativnim porukama, koje su išle na podele, na podele između nas i sveta, podele unutar nas, pa, opet, podele podeljenih. Kao kontrast tome, imali bismo udruživanje, što šarenije i što nelogičnije to bolje”, opisao je Đinđić u intervju objavljenom u knjizi “Zoran Đinđić: San o Srbiji” novinarke Vesne Mališić.
Kao važnu navodi i odluku da se ne vodi negativna nego pozitivna kampanja, odnosno da se govori o tome šta će biti sutra.
“Dakle, ne ko je kriv za Krajinu, Kosovo, ne gde su naši grobovi, ne zašto smo sve izgubili, nego šta sve možemo da dobijemo ako promenimo ovu vlast”, istakao je.
Priprema za izbore
Kao jedan od prvih prioriteta koji je opozicija postavila čim je početkom januara 2000. počela da radi na udruživanju je bila provera biračkih spiskova. Druga važna poluga bila je priprema kontrole izbora.
“Praktično to je značilo učvršćivanje organizacije. Ona, naravno, može da bude i za kontrolu izbora, ali može da bude i za nešto drugo. Kada imaš 20.000 ljudi na vezi, kad im znaš imena, kad si ih proverio, trenirao, onda oni mogu da budu i 20.000 ljudi za demonstracije, za blokade i za sve drugo”, objasnio je arhitekta opozicione pobede protiv Miloševića.
U mesecima koji su prethodili izborima na kojima je pobeđen Milošević, kao jedan od ključnih momenata Đinđić je naveo upad policije u Studio B u maju 2000. godine.
Lekcija zvana „Upad policije u Studio B“
On ocenjuje da se opozicija tada nije snašla i da je taj trenutak značio i poraz klasične demagoške politike, koju opisuje sledećim rečima: “Preti, pričaj, obećavaj i čekaj incident koji nije pripremljen i nije deo strategije, nego slučajni događaj i onda probaj da preko tog incidenta nešto uradiš.
Međutim, kako Đinđić upozorava problem ove politike je “što se nikada nije znalo da li će taj incident da ide tebi u prilog ili protiv tebe” i samim time zaključuje da “nećeš ti ništa da uradiš nego će nešto da se desi pa ćeš ti to da iskoristiš”.
Umesto toga, on se zalagao za drugačiji pristup.
“Doziraj neraspoloženje ljudi, upravljaj njime i onda oceni u kom trenutku se stvari zaoštravaju i imaj spremne mehanizme da se to i završi na ozbiljan način, preuzimanjem vlasti, a ne samo talasanjem, pričama o ustanku, mitinzima, koji se, na kraju, razvodne”, slikovit je i konkretan Đinđić u tome što da se radi.
