Lekari koji stoje uz studente, među kojima su i oni koji su ih pratili na putu do Strazbura ali i u šetnjama širom Srbije napisali su otvoreno pismo o ponašanju policije koja hapsi i tuče studente i građane na protestima.
Pismo lekara prenosimo u celosti:
„Kao lekari i neposredni svedoci događaja na protestima širom Srbije poslednjih meseci, a pogotovo nakon sinoćnih u Novom Sadu, gde su policijske falange, bez jasnog i opravdanog povoda, fizički nasrnule na mirne građana, a pretežno srednjoškolce i studente, osećamo obavezu da ukažemo na obrazac ponašanja onih koji su zaduženi da „održavaju javni red i mir“. Ono čemu prisustvujemo prevazilazi puku sliku službene dužnosti, jer se susrećemo sa psihološkim obrascem u kojem se brišu granice ljudskosti.
Prvo i najvažnije što primećujemo jeste potpuni izostanak empatije. Mladi ljudi koji su mirno stajali tretirani su kao najveći državni neprijatelji, a ne kao građani koji svoju koricu hleba treba međusobno da dele. U očima tih ljudi nije bilo ni trunke prepoznavanja da pred njima stoje mladi, ranjivi, ljudi sa snovima i budućnošću. Kao da nisu gledali u lica dece koja bi mogla biti njihova, već u siluete čije obrise treba baciti u tminu.
Zatim dehumanizacija – nazivati devojke „kobilama“ ili „kurvama“, pretiti im silovanjem, dečake „pizdama“ pominjujući im majke, znači svesti ih na objekat mržnje i seksualnog poniženja, a ne posmatrati ih kao ljudska bića. Takav mehanizam dehumanizacije poznat je iz ratnih zločina i diktatura: lakše je povrediti onoga koga ne vidiš kao čoveka, a samim tim sva sredstva prinude postaju lakše raspoloživa.
Treća karakteristika jeste slepo slušanje naređenja. U psihologiji se to povezuje sa tzv. autoritarnošću odnosno osobinama ličnosti kod kojih dominira rigidno poštovanje hijerarhije, manjak kritičkog razmišljanja i prebacivanje lične odgovornosti na „komandu odozgo“. Čovek više ne oseća da je lično odgovoran za svoje postupke, već veruje da samo „radi svoj posao“. Ali nijedna komanda, nijedna uniforma, ne oslobađa čoveka ličnog izbora. Nacistički logori su funkcionisali na istom principu: poslušnost bez propitivanja, zadatak bez empatije.
Još jedan element ovakvog profila je desenzitizacija odnosno otupljivanje na nasilje. Kada čovek više ne registruje jauk i suze, već ih tumači kao deo „radne rutine“, onda nasilje prestaje da bude šok, već postaje ritual u svakodnevnoj policijskoj praksi.
Peti element jeste frustracija u kombinaciji sa potisnutim gnevom. U represivnim strukturama često se okupljaju ljudi koji su sami lišeni osećaja moći i dostojanstva, pa lični osećaj nemoći kompenzuju kroz agresivno ponašanje u uniformi. Kada se ta frustracija spoji sa agresivnim obrascima ponašanja i institucionalnim ohrabrivanjem (nagrađivanjem), rezultat je spremnost da se fizički i verbalno brutalno obračunaju sa najnezaštićenijima, mladim, ali starijim ljudima, ženama, devojkama obučenim u odore slobode, raširenih ruku i otvorenog uma.
