Parlament navodi da Vučić predstavlja pristupanje EU kao nacionalni cilj, dok istovremeno produbljuje odnose sa globalnim rivalima. Kina gradi autoputeve u Srbiji, dok Rusija snabdeva zemlju energentima. Brisel i dalje pruža legitimitet Srbiji, uprkos sporom tempu reformi, što omogućava Vučiću da se predstavi kao reformator i regionalni moćnik.
Put Srbije ka članstvu u EU je praktično u zastoju, s obzirom na to da je od 2012. godine otvoreno samo 22 od 35 poglavlja, a zatvorena su samo dva. Demokratske reforme stagniraju, a Vučić se ne usklađuje sa zajedničkom spoljnom politikom EU, posebno po pitanju Ukrajine. Ova strategija mu donosi podršku među desničarima i nacionalistima.
Ipak, studentski protesti protiv korupcije i dalje potresaju zemlju, posebno nakon tragičnog incidenta u Novom Sadu. Srbija postaje lakmus papir za uticaj EU u regionu, dok se autokrate osećaju ohrabreno bez sankcija za nazadovanje demokratije. Granice geopolitičkog uticaja Brisela postaju sve vidljivije.
Lideri EU i dalje daju legitimitet Vučiću, nazivajući Srbiju zemljom „demokratske sudbine“. Na papiru, Srbija je bliža članstvu nego ranije, ali se u stvarnosti udaljava od evropskih standarda. EU se suočava sa egzistencijalnim izazovima, uključujući povratak Donalda Trampa i rat u Ukrajini.
Iako Vučić sklapao dogovore koji idu u prilog EU, kao što su slanje oružja Ukrajini i pregovori o litijumu, to nije umanjilo njegove autoritarne tendencije. Njegovo diplomatsko manevrisanje pomaže mu da zadrži vlast i unapredi ekonomske prioritete EU, posebno u vezi s prirodnim resursima Srbije.
Vučić se već dugo zalaže za EU, ali istovremeno produbljuje odnose s Kinom, koja je investirala više od 10 milijardi dolara u Srbiju. Rusija ostaje ključni politički saveznik, posebno u vezi s Kosovom, gde njen veto u UN sprečava međunarodno priznanje. Uloga Rusije nadilazi ekonomiju, a Vučić se udvarao i SAD, planirajući luksuzni hotel na mestu bivšeg Ministarstva odbrane.
