Kako svet postaje sve svesniji da ciljevi smanjenja emisija za 2030. i 2050. godinu možda neće biti ostvareni, pažnja se sve više okreće ne samo prilagođavanju klimatskim promenama, već i novim tehnologijama koje bi mogle pomoći u njihovom ublažavanju. Jedno od rešenja koje ističe Međuvladin panel za klimatske promene (IPCC) jeste hvatanje, upijanje i skladištenje ugljen-dioksida (CO₂).
Ova tehnologija nije nova – prvi put je nenamerno korišćena u Teksasu u okviru industrije nafte, dok je prvi veliki projekat hvatanja i skladištenja ugljenika (CCS) pokrenut 1996. godine u Norveškoj. Njegov cilj bio je smanjenje emisija skladištenjem CO₂ iz prirodnog gasa na dnu Severnog mora.
CCS se u početku smatrao rešenjem za smanjenje emisija iz velikih industrijskih izvora, poput termoelektrana na ugalj ili gas. Iako su mnoge zemlje, uključujući Španiju, investirale u ovu tehnologiju, ona se često kritikuje zbog visokih troškova i potencijalnog podsticanja daljeg korišćenja fosilnih goriva. Danas se CCS uglavnom razmatra za industrije poput cementne, gde je emisije teško eliminisati.
Pored CCS-a, razvijaju se i nove metode uklanjanja ugljen-dioksida (CDR), koje ne samo da smanjuju emisije, već stvaraju i „negativne emisije“. Među njima su bioenergetsko sagorevanje sa skladištenjem ugljenika (BECCS) i direktno hvatanje ugljenika iz atmosfere (DACCS).
Osim tehnoloških rešenja, prirodne metode poput pošumljavanja, restauracije močvara i poboljšanja kvaliteta zemljišta takođe igraju ključnu ulogu u sekvestraciji ugljenika. Međutim, izazovi poput klimatskih promena, potencijalnih emisija metana i nestabilnosti hvatanja ugljenika čine ove metode nesigurnim.
Iako je energetska tranzicija složen i spor proces, hvatanje i uklanjanje ugljenika moglo bi igrati ključnu ulogu u postizanju klimatskih ciljeva. Ipak, obim i dugoročna efikasnost ovih tehnologija ostaju neizvesni, što zahteva dodatna istraživanja i hitno delovanje na svim frontovima.
